Djeca su ukras svijeta

Vijence na spomenik položilo je tako i visoko izaslanstvo na čelu s potpredsjednikom Vlade i ministrom hrvatskih branitelja Tomom Medvedom, koji je izrazio zadovoljstvo što je, "usprkos i dalje vidljivim posljedicama rata i agresije, Slunj danas svakim danom sve ljepši i razvijeniji".

I gospodin Medved i Vlada čiji je potpredsjednik dali su svoj obol ljepoti i razvoju Slunja: samo dan ranije, u četvrtak, na prigodnoj ceremoniji u Donjem Lađevcu - malom naselju u sastavu tog kordunskog gradića - ministar je svečano potpisao više od šest i pol milijuna eura vrijedan ugovor o uređenju Braniteljskog centra. Pa nakon svečanog potpisivanja ugovora zajedno s prisutnom djecom i školarcima zapjevao Thompsonov hit "Ako ne znaš što je bilo".

Braniteljski dom u Slunju, ukupne površine veće od dvije i pol hiljade četvornih metara, s kapacitetom za četrdeset stalnih korisnika i petnaest povremenih, uz dvadesetak smještajnih jedinica za osobe s invaliditetom, najnovija je podružnica novoutemeljene javne ustanove Braniteljski centar, koja takve veteranske domove gradi i u Slavonskom Brodu, Imotskom, Vukovaru i Pakracu, gdje je i sjedište ustanove. Osim skrbi za veterane, lađevački Braniteljski centar "sa svojih će tridesetak novih radnih mjesta biti i važan pokretač gospodarskog i demografskog jačanja slunjskog kraja", naglasio je ministar Medved, čime to postaje "projekt od iznimnog društvenog i simboličnog značaja".

I zaista, već do sutra - kako je na prigodnom programu "Da se ne zaboravi" primijetio i sam Tomo Medved - "Slunj je postao ljepši i razvijeniji".

Tu bi, eto, ova protokolarna vijest iz Slunja nekako i završila, da nije onog ministrovog "iznimnog društvenog i simboličnog značaja" novog Braniteljskog centra. U redu, naime, "iznimni društveni značaj", to smo shvatili - tridesetak novih radnih mjesta, gospodarsko i demografsko jačanje, kordunski takorekuć ekonomski tigar - ali što je zapravo to, kakav je uopće taj, kako ste rekli, "iznimni simbolični značaj" slunjskog braniteljskog doma?

"Simbolički značaj"? Odlično pitanje, dopustite da objasnim.

Braniteljski centar u Donjem Lađevcu kraj Slunja, zaboravio sam vam reći, projekt je zapravo rekonstrukcije i prenamjene zgrade tamošnje nekadašnje - osnovne škole. Osnovna škola Donji Lađevac sagrađena je još u doba mraka, davne 1969. godine, i u vrijeme najgore tmice - to, jasno, za slučaj "ako ne znaš što je bilo", dakle "da se ne zaboravi" - primala je sedamsto učenika.

Sedam stotina. Učenika. Škola u Donjem Lađevcu. Naselju koje prema posljednjem popisu stanovništva, provjerio sam, broji točno trideset četiri stanovnika.

Lađevačka osnovna škola, dalje znate i sami, teško je oštećena i zatvorena u Domovinskom ratu, nakon čega više nikad nije otvorena: napuštena, zapuštena i zaboravljena, razbijenih prozora, obrasla u korov i prekrivena mahovinom, derutna je stara zgrada stajala tako na kraju poznatog svijeta gotovo trideset i pet godina. Sve dok se ministar Tomo Medved nije dosjetio da je obnovi i oživi, zaposli tridesetak ljudi i pokrene ono, kako se zove, "gospodarsko i demografsko jačanje slunjskog kraja".

Tako je, da skratim, stara lađevačka osnovna škola pretvorena u Braniteljski centar. A Slunj, što da vam pričam, svaki dan sve ljepši i razvijeniji.

"Simbolički značaj"? Prema službenim podacima Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih, samo u posljednjih desetak godina, dakle od prvog mandata Andreja Plenkovića - i Tome Medveda, jednog od samo tri preživjela ministra iz prve vlade - u Republici Hrvatskoj zatvoreno je gotovo stotinu četrdeset područnih škola, a u svim preostalim osnovnim školama nastavu pohađa katastrofalnih dvadeset pet tisuća školaraca manje: samo u posljednjih pet godina broj učenika u hrvatskim osnovnim i srednjim školama pao je za gotovo četrnaest tisuća!

Isti službeni podaci Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih pokazuju tako da je u tih Plenkovićevih deset godina ukupan broj učenika pao za čak šezdeset hiljada: hrvatske osnovne i srednje škole danas tako pohađa oko četiri stotine i pedeset tisuća, a posljednja školska godina kada smo imali više od pola milijuna školske djece bila je upravo ona posljednja prije Plenkovića, 2014./15.

Toliko, eto, o "značaju" najnovijeg projekta Plenkovićeve Vlade i "demografskom jačanju slunjskog kraja". Tek "da se ne zaboravi". Jasno, "ako ne znaš što je bilo". Pa se tako neuk i radoznao upitaš, recimo - kad smo već kod Thompsona - koja su to onda djeca i školarci uopće pjevali s ministrom Medvedom. A pjevali su učenici dovedeni iz - Zagreba. Jer u tom gospodarski i demografski nezadrživo ojačanom kraju čak i jedinu preostalu osnovnu školu, onu u Slunju, danas pohađa skoro dvostruko manje đaka nego što ih je u doba mraka pohađalo školu u malom Donjem Lađevcu. Jer više nema djece.

Ima, eto, samo branitelja.

"Simbolički značaj"? Prema jednako službenim podacima, naime, u Republici Hrvatskoj registrirano je ukupno više od pola milijuna hrvatskih branitelja Domovinskog rata - fantastičnih petsto trinaest tisuća stotinu i četrdeset - od čega je živih nešto više od četiri stotine dvadeset i pet tisuća, gotovo dakle jednako kao i školskih učenika. A vrlo uskoro, kako vidimo, i više: u istih onih posljednjih pet godina, u kojima je broj učenika u hrvatskim školama pao za četrnaest tisuća, broj braniteljskih mirovina povećan je za dvadeset pet tisuća, i danas ih ima ukupno stotinu četrdeset hiljada, po prilici koliko i srednjoškolaca!

Ima li onda išta prirodnije - išta "društveno i simbolički" značajnije, i išta "gospodarski i demografski" logičnije - nego na mjestu davno zatvorene i napuštene osnovne škole u kordunskom korneru Republike Hrvatske otvoriti novi, suvremeni Braniteljski centar? U kojemu će djeca i učenici iz Zagreba - dok i njih još uopće bude - moći učiti "što je bilo".

"Da se", shvatili ste, "ne zaboravi".

Zašto, na koncu, uopće stati, zašto ostati na sadašnjih pet braniteljskih centara? Što će nam, najzad, djeca, što će nam škole? Umjesto da su u Vukovaru, djeca su na TikToku, a u školama ionako ne uče "što je bilo", već uče da je Hrvatska, božeprosti, nastala od partizana, a Medved od majmuna. Zašto onda i preostalih tisuću i dvjesto hrvatskih osnovnih škola ne pretvoriti u veteranske domove, zašto u suvremene braniteljske centre ne pretvoriti i onih četiri stotine pedeset srednjih škola, sve dok jednog veličanstvenog dana visoko izaslanstvo Vlade svečano u Zagrebu ne isprati iz Hrvatske jednu mladu obitelj s njihovom kćerkom, službeno posljednjom učenicom nekoć slavne Osnovne škole Dragutina Domjanića u Podsusedu, službeno posljednje preostale hrvatske škole - jer nije Arsen pisao da su "djeca ukras Hrvatske", već da su "ukras svijeta" - i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved na prigodnoj ceremoniji ne potpiše govor o preuređenju nekadašnje zagrebačke škole u Braniteljski centar Podsused-Vrapče.

A svakoga dana sve ljepšu i razvijeniju Hrvatsku ne ispuni vesela graja iz braniteljskih centara.

I konačno ne bude više nikoga tko ne zna što je bilo.