Spisateljica i društvena poduzetnica Jelena Ribić Pavelić gostovala je u TNT-u i komentirala izlazak svoje nove knjige Pisma iz Healvillea.
“Kada sam počela pisati priče za djecu, htjela sam ih personalizirati više od osnovnih i površnih informacija. Počela sam ispitivati obiteljske priče iza te djece U početku je to bilo zabavno i slatko te se tu rodila ideja da napravim platformu gdje bi i drugi pisci to mogli raditi. Onda se dogodilo da su mi u život počela dolaziti djeca koja su pravi junaci, u smislu da su prošli ili prolaze kroz neke teške situacije. Od toga da su se osjećali manje vrijednima zbog odrastanja u siromaštvu, do djece koja su odrastala u domovima za nezbrinutu djecu. Jedna od prvi junakinja bila je djevojčica koja je bila ostavljena u bolnici nakon što joj je dijagnosticirana leukemija. Ostavljena je jer su njeni roditelji mislili da će pod sustavom socijalne skrbi dijete dobiti bolju zaštitu. Međutim, djevojčica je tada imala četiri godine i prestala je plakati jer si je u glavici objasnila da su ju roditelji ostavili jer je bila glasna. Ja sam napisala priču u kojoj je to što joj se dogodilo stavljeno u drugu perspektivu. Htjela sam da shvati da ona nije ništa kriva i da je dobro plakati”, rekla je.
VEZANE VIJESTI
Kako navodi, djeca su u tim pričama promatrači koji bi trebali sa sigurnog mjesta vidjeti da nisu jedini kojima se te stvari događaju. Kada ih stavim u priču, oni postaju junaci koji žele pomoći drugim ljudima ili stvorenjima. U ovom slučaju to je bila ptičica. Ta djevojčica je, istražujući načine kako pomoći ptičici da ponovo propjeva, naučila kako pomoći sebi i počela plakati nakon nekoliko tjedana. Liječnici koji su radili s njom rekli su ‘ne znam što ste napravili, ali samo nastavite s time'”, rekla je.
“Tu sam odlučila da ovo što radim neće biti samo biznis, već nešto što može napraviti promjenu u tome kako se dijete osjeća i kako će sa svojim osjećajima odrasti. Počela sam surađivati sa stručnjacima iz tog područja i svi su vidjeli da postoji veliki potencijal da se to pretvori u intervenciju u ranom djetinjstvu kada je u pitanju trauma”, rekla je.
Kaže da je naišla na probleme s mjerenjem utjecaja. “Kod male djece je to jako teško. Tu sam se počela upoznavati s grafičkim jezikom. Shvatila sam da, kada mala djeca nešto crtaju, zapravo nama govore kako se osjećaju. To je dovelo do drugog projekta na kojem radim. To je aplikacija na principu umjetne inteligencije koja će omogućiti roditeljima da skeniranjem crteža prate djetetovo emotivno stanje”, rekla je.
“Moramo početi ulaziti u obitelji tako da ih osnažimo da počnu pričati o svojim osjećajima. Roditelji, a posebno naša generacija, odgajaju djecu, a nitko ih nije naučio pričati o osjećajima”, rekla je.
Navodi da je maloj djeci potrebno nečije krilo kako bi čitali priče. ” Shvatila sam da djeca s roditeljima, bakam i djedovima, koji ih stavljaju na krilo i čitaju, imaju prostor za razgovor o osjećajima. Ova knjiga je namijenjena djeci od 8 do 13 godina, koja znaju čitati, ali nemaju emotivnu sigurnost da izražavaju svoje osjećaje. Priča je inspirirana emotivnim iskustvima djece za vrijeme pandemije. Međutim, kriza po pitanju mentalnog zdravlja započela je puno ranije. Cilj ove knjige je da smiri djecu i da pošalje poruku ‘s tobom je sve u redu’. Ne postoji pre mala ili velika tuga. Društvo nam govori da smo previše dramatični kada pričamo o osjećajima, jer se oni koji o tome ne pričaju osjećaju nelagodno pored onih koji o tome raspravljaju. Zato ova priča mora doći do roditelja, djedova, baka i učitelja”, rekla je.
“Storytelling nisu samo priče prije spavanja. To je djeci sve ono što radimo oko njih. Sve što čuju, vide i osjećaju. Sada kao roditelj, ako dolazim doma i govorim djetetu da sam dobro, a očito nisam jer sam imala stresan dan na poslu, dijete će osjetiti da nisam u redu. Međutim, takvim ponašanjem dijete dobiva poruku da osjećaji nisu nešto o čemu se priča. S time se svatko nosi na svoj način. Ako dođem doma i kažem da sam imala loš dan, dijete mora znati da je to normalno”, rekla je.
“Ne postoji život bez patnje”
Smatra da ne postoji život bez patnje, te se mora početi pričati o tome. “Ne postoji život bez problema i to ne znači da djecu time zastrašujemo ili zamaramo. Ako osjećaju da ih nešto tišti, moraju znati da je to sasvim u redu i da potraže pomoć”, rekla je.
“Priča prati živote dvoje djece, djevojčice i dječaka koji odrastaju u potpuno različitim obiteljima. Lana odrasta u obitelji gdje se priča o osjećajima i ima prostor biti slobodna da se izražava, dok Eli odrasta u mjestu gdje stoljećima dječaci ne plaču. Njih dvoje se sretnu u trenutku svoje prve patnje. Tada kreću na putovanje i razlika je u tome što Lana traži odgovore i želi razumjeti svoje osjećaje te završi u Healvilleu, dok Eli završava na dnu bunara gdje se nalaze sjene nevidljive djece, koje predstavljaju djecu koja su sama u svojoj patnji”, rekla je.
Kako navodi, djeca se počinju osjećati nevidljivo kada ne mogu podijeliti ono što ih muči. “Kada ne komuniciraš ono što se u tebi događa, to u tebi raste i negdje eksplodira. Uvjerena sam da je cijeli ovaj svijet prepun ljudi koji su postali tužni kada su bili djeca i nikada nisu naučili prestati biti tužni kada su odrasli”, rekla je.
“Mislim da će ova knjiga uvijek biti besplatna za one koji ju trebaju. Postoje načini i modeli kojima se to može ostvariti. Ljudi koji čitaju i znaju koliku snagu priče mogu imati, moći će kupiti knjigu nekom nepoznatom djetetu. razlog zašto ju u ovom trenutku dajem besplatno je taj što smatram da do domova u kojima se ne razgovara neće doći na drugačiji način”, rekla je.
Kaže da se knjiga bavi mentalnim zdravljem djece, o čemu je vrlo teško pisati. “Naročito je teško to pretvoriti u fikciju. Svaki zarez je važan jer su poruke koje šaljemo djeci izuzetno bitne i osjetljive. Kada djeca čitaju knjige, postoji velika šansa da će povjerovati u sve što u njima piše. Zato treba biti oprezan. Međutim, to je bio moj razlog zašto sam krenula sama u to, kako bi mogla raditi što želim. Hoću da knjiga dođe do onog mjesta gdje se o osjećajima ne priča i mislim da će trebati vremena da se to desi. Ne mislim da će riješiti krizu mentalnog zdravlja, ali to je moj doprinos”, rekla je.
“Kada pričam o problemima, volim to raditi iz perspektive rješenja. U Hrvatskoj je to teško, jer teško je pričati o problemu koji nije osviješten. Možemo pričati o strašnim statistikama po pitanju mentalnog zdravlja, izvještavati o tužnim pričama u kojima djeca ne znaju biti nježna prema sebi, ili tantrumima agresivnih roditelja koje nitko nije naučio kako da se reguliraju. Međutim, mislim da nitko nije svjestan koji problem je pred nama. U Engleskoj su svjesni jer je taj problem opipljiv. Tamo su na tisuće djece dijagnosticirani depresijom,, te moraju čekati mjesecima kako bi dobili razgovor sa psihijatrom ili nekim stručnjakom iz područja mentalnog zdravlja. Roditelji su bijesni i bespomoćni jer ne znaju kako pomoći svojoj djeci. To će se dogoditi i nama. Zato želim pričati o ovome jer nikad neće biti dovoljno stručnjaka. Stvari se moraju mijenjati u obitelji. Ako dijete kaže da želi učiti svirati bubnjeve, što ja ne znam, ja mu to neću zabraniti, već ću potražiti tečaj. Ako moja kćer želi igrati nogomet, samo zato što ja to ne znam, ne znači da ona to ne smije raditi. Ako dijete želi pričati o tome kako se osjeća, to što ja kao roditelj ne znam pričati o tome, ne znači da trebam to staviti sa strane. Moram samo naći nekoga tko zna. to je poruka koju želim poslati roditeljima. To nije sramota. Ako vas nitko nije naučio pričati o tome, ne znači da vi to ne možete naučiti svoje dijete”, rekla je.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!