Iako je premijer taj koji bira svoje suradnike, u prvom redu ministre u Vladi, vrlo često je sastav Vlade rezultat stranačkih kompromisa. Nastoji se zadovoljiti regionalna zastupljenost, pa posebice moćni HDZ-ovi ogranci na terenu dobivaju priliku u Zagreb poslati svoje ljude. I Plenković tako mora pristati na određena rješenja koja možda ne bi bila njegov prvi izbor. Ok, taj dio mu čak i možemo oprostiti. Da mu se u Vladu radi mira u stranci provuku i likovi koji nisu dorasli tom poslu. Nekad se traže brza rješenja u izvanrednim situacijama, pa se opet u Banske dvore dotepu oni koji tamo ne bi trebali biti.

Ali ne može se oprostiti ako se jasno pokaže da su neki ministar ili ministrica nesposobni za svoj posao da nema volje da se prije i brže ide u rekonstrukciju Vlade. Zašto je trebalo proći dvije godine mandata da premijer Plenković odluči napraviti zamjene? Zašto je okidač za rekonstrukciju prvo trebala biti DORH-ova istraga, a zatim i slučaj ministrice Tramišak, za koju uopće nije jasno zašto bi trebala otići iz Vlade? Zašto je ministar Horvat otišao iz Vlade tek nakon što ga je Uskok uhitio, a baš svima je bilo jasno da se priča s obnovom ne pomiče ni centimetra? Zašto ministar Banožić, koji se našao na meti predsjednika Mlanovića, nije u kombinacijama za smjenu iako je posve jasno da je potpuno neuvjerljiv i da je Ministarstvo obrane za njega možda prevelik zalogaj? Zašto smo, pobogu, taoci loših ministara? To je ključno pitanje. Je li važnije da premije oponira oporbi i predsjedniku i ne dozvoljava ni jednu smjenu u Vladi, dok ga nije stisnulo sa svih strana, ili je važnije da ta Vlada funkcionira i da bude operativna? Zašto se zamjene ne rade u hodu? Pa nitko nije rođen da bude ministar.

Naravno da premijer neće izbacivati ministre iz Vlade kako oporba pucne prstima, ali sigurna sam da je i sam bolno svjestan koliko nekim ljudima nije ili nije bilo mjesto u Vladi. Mogao je sam odrediti trenutak i osvježiti Vladu na vrijeme i potpuno u svojoj režiji, a ne da to bude pod pritiskom DORH.-a. Ali i zbog slučaja Tramišak, pa ispada da je premijeru spornija ministrica kojoj se prijeti, i s kojom očito nije kliknuo, nego oni koji su pod službenim istragama ili osvjedočeno nesposobni. Ako je jasno da netko ne može ili nije za taj posao, pa zhvali mu se i idemo dalje. U redu, Plenković mora voditi računa i o tome hoće li se stranačka baza buniti zbog određenih smjena, ali rijetki su ministri koji u Vladu ulaze s izrazito jakim stranačkim zaleđem, odnosno jakim HDZ-ovim igračima iza sebe. Jedna od takvih je Nataša Tramišak iza koje je potpredsjednik HDZ-a Ivan Anušić, koji je na parlamentarnim izborima osvojio treći rezultat iza Beroša i Plenkovića u preferencijalnim glasovima, a na lokalnim izborima nešto manje od 70.000 glasova. Anušić je jedan od najjačih HDZ-ovaca i odlazak ili ostanak Tramišak u Vladi nešto će govoriti i o odnosu snaga njega i Plenkovića. Ostali ministri nemaju tu poziciju i Plenkoviću sigurno ne bi bio problem napraviti brzinske zamjene.

I ponovno se nameće pitanje. Zašto smo taoci loših ministara?

Je li premijer u drugom mandatu pomislio da je premoćan i da ne treba nikome polagati račune, pa i čak i iz inata na životu držati nesposobne ministre? Ili mu odgovara da je okružen slabim igračima? Nijedno ni drugo ne valja. Premijeru, brže i odlučnije, nitko neće plakati za onima koji ne znaju svoj posao.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.