Trgovački lanac dm je odlučio ukloniti s polica zubne paste Dentagard tvrtke Colgate jer je na tržište plasirala manje pakovanje - po istoj cijeni. No zapravo su prijevare na policama svakodnevnica.
To se dešava i s kozmetičkim, a još češće s prehrambenim proizvodima. Nemalu zaslugu u tome ima jedna odluka Europske unije koja je od 2009. uglavnom ukinula smjernicu o obaveznim, “zaokruženim” količinama proizvoda koji se nalaze u trgovinama.
Na primjer mlijeko: do 2009. u EU je bio propis da se mlijeko smije prodavati samo u pakovanjima od pola, tri četvrt i jedne litre. Slično je bilo i za vodu, osvježavajuće napitke i voćne sokove. Nakon 11. travnja 2009. takva “obavezna” pakovanja vrijede još samo za vino i žestoka pića, ostali mogu pakirati kako im je volja.
PROČITAJTE JOŠ
Odluka Bruxellesa je utemeljena činjenicom kako u EU ima sve više samačkih domaćinstava koja ne trebaju “normalno” pakovanje. S druge strane, to je kod mlijeka otvorilo i mogućnost takozvanih “obiteljskih pakovanja” kakve su Europljani mogli vidjeti na policama američkih samoposluga gdje se mlijeko često prodaje u pakovanju od “pola galona” (oko 1,89 litara) – u europskoj inačici, 1,5 litara. Ali zapravo više nema propisa da se mlijeko ne prodaje i u pakovanjima od na primjer 0,922 litre – ako je to jasno označeno na ambalaži. A onda je samo stvar “pristojnosti” proizvođača i trgovaca da za manje pakovanje traže i manju cijenu.
Ni trunke stida ni srama
A te pristojnosti, kratko rečeno, previše često jednostavno nema. Na primjer kod jogurta i mliječnih proizvoda koja su se obično pakirala u 0,2 litre, masovno se pronalaze pakovanja od 0,15 litara koja tek rijetko koštaju manje od “običnog”. Osobito su “kreativni” u pakovanim količinama kod proizvoda koji su razmjerno voluminozni, ali lagani kao što su primjerice kukuruzne pahuljice ili čips.
Ali niti kod proizvoda gdje je očito koliko sadržaja ima, nema ni trunke stida i srama. Nema tome davno da je proizvođač pelena Pampers smanjio broj pelena u svojim pakovanjima sa 47 na 31 – i to postupno, u pet etapa. Čudesa se izvode i s tabletama za perilice suđa i zato je proizvođačima vrlo stalo da i prašak za pranje rublja prodaju “higijenski” u pakovanjima za jedno pranje i koje će se onda potrošiti, prali li samo dvije košulje ili posteljinu čitave obitelji, piše Deutsche Welle.
“Nova” pakovanja često nisu niti manja od dotadašnjih jer je proizvođačima važno da “zauzmu” što veću površinu police u samoposluzi. Ali sadržajno, tu su svakakva iznenađenja moguća: čokoladice koje teže 23 grama ili keksi kojih možda ima isti broj – ali su svi manji pa je i ukupna količina manja. Još je gore kad treba računati takozvanu “količinu suhe tvari”: koliko je ulja, a koliko ribe u ribljoj konzervi? Koliko plodova, a koliko vode u staklenki kompota? Vrlo često nipošto nije tek dojam kupca kako je “prije bilo više” u pakovanju.
Udruge za zaštitu proizvođača imaju gotovo beskonačni popis takvih prijevara potrošača: to je osobito prisutno kod čokolada i slatkiša, ali spektar seže sve do sredstva za čišćenje, praška za pranje i kozmetičkih proizvoda. Teško je reći da je bilo što od toga protuzakonito, jer se svaka kupovina slovom zakona shvaća ugovornim odnosom dvije strane, prodavača i kupca. A ako je kupac kupio takav proizvod – sam si je kriv makar često nije imao alternativu.
‘Vozanje’ mušterija
I dok ovi “trikovi” s ukupnom količinom praktično već naša svakodnevnica u samoposlugama, još je mnogo gore koji se sve trikovi koriste sa sastojcima. Naravno da je problem što su ti popisi, zbog mnoštva jezika u Europskoj uniji, obično ispisani mikroskopskim slovima, ali tu se otvara pravi zlatni rudnik za načine kako doista od kupca napraviti budalu.
Možda niste znali kako se sa želatinom, s mnogo masnoće (ne mora biti čak niti mliječna mast) i s još par jeftinih sastojaka uz dodatak “prirodnih” aroma može napraviti gotovo “pravi” sir. Ili da je jedan od glavnih sastojaka u proizvodnji kobasica – led. Jer doista nije ništa jeftinije od vode, samo treba znati kako se od vode mogu napraviti hrenovke i tako vodu prodavati po cijeni mesa.
I kad se kaže “prirodna” boja ili aroma tu nipošto ne znači da to ima ikakve veze s nečim što bi inače rado stavili u usta: to mogu biti i alge, čudne biljke ili čak proizvodi od kukaca. Isto tako, ako i na staklenki marmelade uspijete otkriti “sadržaj voća”, to još nipošto ne znači kako je to voće koje je naslikano na staklenki. Jer na primjer bundeva je omiljeni sastojak proizvođača marmelada: gotovo je neutralnog okusa i konzistencije i svakako je jeftinija od jagoda ili brusnica.
“Vozanje” mušterija dok prolazi samoposlugom je znanost koju trgovački lanci i proizvođači pažljivo istražuju već desetljećima, makar malo toga dolazi u javnost. U tom istraživanju sudjeluju psiholozi, ekonomisti, mjeri se čak i pokret očiju kupca koji ulazi u trgovinu. Ali najvažnije pravilo glasi: ne poskupljujte proizvode čiju cijenu svi znaju – litra mlijeka ili kilogram šećera na primjer.
Preko tih “referentnih” proizvoda će kupac odlučiti je li ta trgovina “skupa” ili “jeftina”. Ali kad se kupac zatekne s kolicima u trgovini – a i ta kolica nema gdje ostaviti dok barem nešto ne kupi – onda često i pristojnost i poštenje ostanu pred vratima, a šanse da uopće kupac primijeti takvu prijevaru su upravo minimalne.
