Stvari, ukratko, stoje ovako: predsjednici Povjerenstva za sprječavanje sukoba interesa Daliji Orešković istekao je mandat, gospođa se kandidirala za novi, pa od Sabora - iako je Povjerenstvo po općoj ocjeni dobro obavljalo svoj posao - dobila preziran odjeb.

 Za novi mandat dosadašnje predsjednice Povjerenstva nije glasala niti opozicija – dobila je jedva malo više od četrdeset glasova – dok je HDZ-ova kandidatkinja Nataša Novaković ostala kratka za jedan jedini glas, dobivši u milimetar nedovoljnih sedamdeset pet ruku, i izbor nove predsjednice Povjerenstva ušao je u produžetke.

Iz svega je nastao sasvim pristojan manji nacionalni skandal, jer je sa zapletom u restrukturiranju Agrokora, te slučajevima poput zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića i ministrice gospodarstva Martine Dalić Povjerenstvo tek čekao ozbiljan posao. Vladajuća većina, još u osnovnoj školi cijepljena protiv svakog srama, političko ubojstvo predsjednice Povjerenstva nije se potrudila sakriti niti suhim lišćem. Potpuno izvjesno, razvidno i bolno očito, Dalija Orešković likvidirana je kao smetnja korumpiranim elitama, a HDZ i njegovi podguzni sateliti nisu se ovaj put potrudili čak ni namjestiti joj kakvu zgodnu aferu, kako se već običavalo raditi u ono vrijeme dok je ikoga u državi za takve stvari, što bi rekao ugledni politički analitičar Robi K., kurio bolac.

Zbog svega, uznemirila se na kraju samo Dalija Orešković, koja je pogođena nepovjerenjem politike u nju i njezino Povjerenstvo pred ponovno izglasavanje povukla svoju kandidaturu, iako je ostalo nejasno zašto je gospođu političko nepovjerenje iznenadilo i – još nejasnije – zašto je to političko nepovjerenje uvrijedilo. Da sam ja žena, da se zovem Dalija Orešković, i da sam predsjednica Povjerenstva za sprječavanje sukoba interesa, ja bih službeno izglasanim nepovjerenjem hrvatskog parlamenta mahao – pardon, mahala – kao zastavom, i jedino što bi me istinski malo zabrinulo bilo bi onih četrdesetak glasova „za“: mene, naime – da sam Dalija Orešković – ne bi brinulo zašto su protiv mene glasali HDZ ili HNS, već zašto je za mene glasao SDP.

Da sam, naime, predsjednik – dobro, predsjednica – Povjerenstva za sprječavanje sukoba interesa, uvjerljivo i golemo nepovjerenje Sabora u mene bilo bi moja glavna referenca i kvalifikacija, sve što mi u CV-u treba: „Zovem se Dalija Orešković, i više od dvije trećine zastupnika Sabora u mene nema povjerenja. Hvala.“

Nepovjerenje politike u rad Povjerenstva za sprječavanje sukoba interesa, jebiga, sam je smisao i razlog postojanja toga Povjerenstva. Želite li stvarno da u pitanjima sukoba interesa arbitrira netko u koga puno i bezrezervno povjerenje ima, recimo, Milijan Vaso Brkić? Ili, štajaznam, Tomislav Saucha? Želite li zaista da o sukobu interesa odlučuje netko s dubokim povjerenjem zastupnika Bandićeve stranke? Pitanje je, naravno, retoričko, jer Hrvati, već malaksali od dokazivanja, punih dvadeset pet godina ustrajno nas uvjeravaju da žele.

Stvar je tako izvrnuta poput prljave čarape: po zakonu, članove i predsjednika Povjerenstva za sprječavanje sukoba interesa u Hrvatskoj biraju isti ljudi kojima se to Povjerenstvo bavi. Najveća je to budalaština koju sam ikad čuo, po prilici kao da se suci Dinamovih utakmica biraju većinom glasova na Skupštini GNK Dinamo, ili da, na primjer, ubojica iz istražnog zatvora sam bira suca koji će mu suditi. U redu, znam, potonja prispodoba je neprimjerena – ovo je eksponencijalno gore, jer ubojice iz istražnog zatvora barem ne dobivaju plaću iz budžeta – dok ono prvo i nije prispodoba: suce Dinamovih utakmica, kako znamo, zaista biraju u Dinamu.

Novu će predsjednicu za sprječavanje sukoba interesa tako birati, primjerice, HDZ-ov zastupnik Franjo Lucić, koji je novinaru Telegrama Dragi Hedlu otvoreno nudio mito da ne piše o njegovim poduzetničkim malverzacijama s kreditima za razvoj malog poduzetništva. I njegov glas, samo podsjećam – a sa popisa zastupnika izabrao sam ga nasumce, mogao je to biti i virovitički boss Josip Đakić, ili sam Branimir Glavaš – brojit će se u izboru Povjerenstva.

Koncept je, kako vidite, potpuno idiotski, ili barem – obzirom da je izvorno zapadnoeuropska izmišljotina, utemeljena u dirljivoj protestantskoj vjeri kako u parlamentima sjede elementarno čestiti i pošteni ljudi – posve neprimjeren balkanskim ljudojebinama. Tijelo koje bi odlučivalo o sukobima interesa među političarima ovdje ne samo da ne bi trebalo imati njihovo povjerenje, već ga imati ne bi smjelo – povjerenje politike je uvjet bez kojega se mora, stari bi Latini rekli conditio sine qua omnia possunt esse in omnibus. Upravo birajući predsjednicu i članove Povjerenstva za sukob interesa – ne znam kako bih drugačije objasnio – zastupnici hrvatskoga Sabora su u školskom sukobu interesa.

Umjesto povjerenja političara takvo bi povjerenstvo trebalo uživati samo i isključivo – povjerenje građana. A povjerenje politike i povjerenje građana dva su međusobno isključujuća, titanski suprotstavljena povjerenja.

Logički stoga izvedeno, ako se već bira u Saboru, Povjerenstvo za sprječavanje sukoba interesa valjalo bi birati, hm, ispodpolovičnom manjinom glasova, možda čak i obaveznim dvotrećinskim nepovjerenjem. Naravno da bi korumpirani zastupnici u tom slučaju – ne bi to bilo teško predvidjeti – masovno glasali za najboljeg kandidata, računajući kako će mu svojim hinjenim povjerenjem minirati mandat. Zato bi Zakon o Povjerenstvu za sprječavanje sukoba interesa, kako sam ja to zamislio, u posljednjoj točki glasio, kako slijedi, „Samo smo se zajebavali, marvo lopovska“, odnosno, u stavku 2.: „Niste stvarno mislili da ćemo vas pitati?“