Ima tome koji tjedan da je Simon Jenkins kolumnist The Guardiana napisao tekst u kojem piše kako je važno ne okretati glavu od ljudske patnje, no da više ne može gledati ono što mediji objavljuju vezano za sukob na Bliskom istoku.
Jenkins argumentira da vrijeme u kojem živimo više nije briga za humanost, izvještavanje radi istine i kontekstualizacije, već da svjedočimo tabloidnim televizijama, kaosu društvenih mreža i zlogukom voajerizmu, u kojem više nije bitna humanost, već poticanje najnižih strasti u ljudima.
Puno vremena posljednjih godina provela sam u raspravama o vremenu i dobu u kojem živimo, dobu koje nam rijetko donosi nadu ili utjehu, koje nam rijetko pruža ruku kao ljudskim bićima, koje nas ne vraća temama i pitanjima koja su stalna i fundamentalna, pitanjima koja je bitno postavljati kako bismo redefinirali sebe u dobu između dva doba. Od kojih više ne znamo koje je koje, koje je bilo i koje dolazi.
Puno vremena provela sam posljednjih godina u razgovorima o važnosti obrazovanja i jalovim pokušajima da se sagradi nešto novo iako su fundamenti jasni i uvijek isti. Empatija kao osnova tkanja naših odnosa, u kojima sve ono što nas takne ili poveže ima veći smisao od svake suhoparne točke upisane u kurikulum.
Živimo u vremenu opće traumatizacije u kojem bi svaka akcija koja povezuje i pruža ruku trebala biti sjeme zaraze za nešto bolje ili samo jednostavno dobro. Onome što nas inspirira i potiče da razmišljamo, da se opet osjećamo kao ljudi.
Bit ili ne bit – to je pitanje!
Je l’ dičnije sve strelice i metke
Silovite sudbine u srcu
Podnositi il zgrabit oružje,
Oduprijet se i moru jada kraj
Učinit? Umrijet – usnut, ništa više!
I usnuvši dokončat srca bol
I prirodnih još tisuć’ potresa,
Što baština su tijelu. To je kraj,
Da živo ga poželiš: umrijeti
I usnut! Usnut, pa i snivat možda!
Da, to je smetnja sva. Jer snovi, što
U smrtnom tomu snu nas mogu snaći,
Zemaljske kada muke stresemo,
Da – to je, što nam ruku ustavlja,
I to je razlog, što je nevolja
Dugovječna. (…)
Svi smo mi Hamlet. Onaj koji ne zna je li vrijedno ili ne ostati i boriti se, onaj koji sumnja, koji se pita kakav je svijet, onaj koji dobija, ali gubi, koji želi uprijeti prstom i prokazati, ali pritom sam stradava, onaj koji želi dobro, ali oko njega se događa samo zlo, onaj koji je samo čovjek u dobu velikih prijepora, promjena koje anticipira i od kojih strahuje, ali koje na koncu zbog svoje ili opće tragedije čovječanstva ne doživi.
U doba globalizacije, interneta i Elona Muska, laži, prijevara i manipulacija, možda nam se mijenja ono spoznajno, no ono što udara u pleksus, meni vjerojatno uvjetovano kao Pavlovljev refleks, i dalje dolazi iz mraka gledališta. Ako se tamo nađe nešto što je važno i iskonsko, onda je to uvijek moje primarno mjesto katarze.
Kada sam bila djevojčica imala sam sreću živjeti u zgradi punoj HNK-ovca. Moji susjedi su bili Mustafa Nadarević, baletni prvaci Turcu, uvijek ozareni scenograf, slikar Ivica Antolčić koji je nas djecu stalno vodio „na posao“, pa nam je jednom prilikom, ne sjećam se više je li to bio Đavo u selu ili Ero s onoga svijeta, dao da mazimo kozu koja je eto bila dijelom mizanscena.
U turbulentnim vremenima, kada sumnjamo u sebe ili u sve, kada se u nama svima pomalo ogleda Hamlet, kada mislimo da ne možemo, a opet krenemo, pogled mi je sa svjetskih naslova i bolnih globalnih promjena kojima se bavim i na kojima radim, skrenuo na plakat za balet Hamlet u tom istom HNK-u, koji je za mene odavno izgubio Antolčićevu čaroliju jer me život i nakon godina provedenih uz Zvjezdanu Ladiku i formativno mladenačko doba uz Tjedan suvremenog plesa i Eurokaz, odveo na daske koje doslovno život znače. Među suzavce, bombe, umiranja, ratove i bolesti. Na rubove čojvečanstva. U svakom od tih konteksta, uvijek se nalazio neki arhetipski junak. Netko tko je u svom vremenu, području, svom malom ili velikom Elsinoru bio Hamlet.
U doba kada je usahlo i nestalo kritičko razmišljanje, kada ga se pokušava oktroirati u škole kao da je riječ o šarafu koji ide u samo jednu istovjetnu maticu, pronaći prostor koji je bitan i globalno relevantan i koji bi trebao biti dio svakog poučavanja i podučavanja o kritičkom razmišljanju, kao što je sam Hamlet i dalje dio školske lektire, a nitko ondje ne zna što bi s njim, bio je okidač za pisanje ovog teksta.
Hamlet koji je u HNK-u u Zagrebu uprizorio Leo Mujić, Hamlet je koji se pleše. Ali, Hamlet koji se pleše je Hamlet koji otvara toliko toga više od Hamleta kojeg znamo i kojeg smo promatrali i slušali u različitim inačicama, od Hamleta kojeg smo čitali.
U svijetu trauma i užasa, u svijetu u kojem je sve trulo, a ne samo Danska, i u kojem smo svi pred svakodnevnom dvojbom ustati ili odustati, upravo nam ples pruža prozor u duboko kritičko promišljanje zbilje. Jednostavnost igre koja očarava i kompleksnost simbolike, ono je što plesu, ali i svakoj izvedbenoj umjetnosti daje pravo na zauzimanje pijedestala u borbi za svaku ljudsku dušu koja se izgubila u doba kognitivnog ludila kojem svjedočimo. Ako je ono što gledamo iz mraka – iskreno i ima smisao.
U toj borbi Mujićev Hamlet daje nam asocijativno polje široko kao cijeli svijet.
Plesački ansambl poput grčkog kora akcelerira snagu onoga što simbolizira poruka duha Hamletovog oca – bori se i osveti. Isti taj ansambl u najsuptilnijoj i napotresnijoj sceni Ofelijinog ludila i smrti slaže scenu poput Caravaggiovih Sedam dijela milosrđa, u kojem je upravo Ofelija usred te oltarne slike , ondje da čuva sve te naše, ljudske krhke duše, koje bi sve i same trebale pronaći svoje milosrđe, ono čije svjetlo gasne s Ofelijinim prelaskom u drugi svijet. Ekspresija tijela, onoga što nas na prvu razlikuje od drugih, ono je što priča drugačiju priču i poznatu priču priča na drugi i drugačiji način. Što je nama ples i što smo mi plesu u današnje doba isto je pitanje poput onoga što smo mi jedni drugima. Onoga što nam treba da pokušamo biti ljudi koji kritički promišljaju, koji razumiju, koji razgovaraju.
Dok ljudi sve manje čitaju, dok je sve manje povjerenja i dok se socijalno tkivo rastače, svaki pokušaj da mislimo i promislimo, da osjetimo, treba zabilježiti, treba o njemu govoriti, treba ga se pohvaliti i poduprijeti. Inače ćemo svi poludjeti i utopiti se u moru laži, spletki intriga, nadzora i sumnje, u digitalnom ili stvarnom prostoru. Dok se svi u tom kaosu ne poubijamo, a iza ugla preko leševa prijeđe i na prijestolje sjedne neki novi, a opet isti.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!