Novo istraživanje pokazuje da bi vas otvoreno pokazivanje osjećaja anksioznosti i stresa moglo učiniti simpatičnijima vašoj okolini.
“Kao i mnogi drugi ljudi, od javnog nastupa sam nekad imao užasnu tremu. Kao pisac, komotnije mi je bilo izražavati se pismeno, a ne s pozornice”, govori David Robson, znanstveni pisac i autor.
“Začudo, shvatio sam da osjećaj anksioznosti mogu vrlo lako podnijeti. Ono što me mučilo je kako će drugi reagirati na moju nervozu. Malo podrhtavanje glasa, nesvjesno grickanje usne – pretpostavljao sam da će me svi osuđivati zbog tih znakova koji odaju moj nedostatak samopouzdanja. Bio sam anksiozan zbog svoje anksioznosti – dvostruki šamar brige zbog kojeg mi se čitav proces činio još gorim” prenosi BBC.
PROČITAJTE JOŠ
Mogli ste to i sami primijetiti, piše Robson, prije razgovora za posao ili važnog sastanka pred nadređenima. Što više pokušavate zatomiti te osjećaje, to su oni snažniji.
Ipak, prema rezultatima nove studije, takve brige mogle bi biti neutemeljene. Jamie Whitehouse, istraživački suradnik na Nottingham Trent sveučilištu u Velikoj Britaniji, pokazao je da su vidljivi znakovi stresa često promatračima privlačni, zbog čega na nas reagiraju sa simpatijama i toplinom. Ako je to istina, ne moramo se toliko truditi da održavamo mirni i sabrani izraz lica. Možemo biti sigurni da će ljudi dobro reagirati na naše autentične emocije.
Velikodušni majmuni
Whitehouseov interes za stres utemeljen je u evolucionarnoj biologiji. Stres tipično dolazi s nizom fizioloških promjena koje naše tijelo pripremaju na izazov. Ubrzan puls, na primjer, pomaže donijeti kisik u mozak i tijelo, što znači da možemo brže reagirati.
Jasno je zašto su te promjene znak prilagodbe. Ipak, mnogi primati, kada pod stresom, također pokazuju karakteristična ponašanja – kao što je nervozno češanje – koji ne služe, čini se, nikakvoj svrsi. Zašto bi onda ta ponašanja nastala?
Jedno moguće objašnjenje je da ta ponašanja pomažu pri olakšavanju interakcija u grupi. Skupine primata često su komplesne, sa savezništvima između članova i jasnim hijerarhijama. Nailazak na potencijalne neprijatelje može biti važan izvor stresa. Ponašanja koja se tada javljaju možda služe kao suptilan signal koji pokazuje neugodu i smanjuje rizik bespotrebnog konflikta.
2017., Whitehouse je pronašao neke dokaze koji podržavaju tu teoriju. Promatrajući skupinu 45 makaki majmuna u Puerto Ricu, primijetio je da se pojedinci više češu ako se nalaze u blizini nadređenih u hijerarhiji ili nepoznatih pojedinaca s kojima još nemaju vezu. Takvo ponašanje je promijenilo interakciju – ponašanje drugih majmuna prema njima bilo je nježnije.
U središtu pozornosti
Inspiriran tim otkrićem, Whitehouse je odlučio provjeriti mijenjaju li ljudska ponašanja pod stresom tuđe reakcije – možda, također, kroz empatiju.
Uz češanje koje se primijećuje i kod drugih primata, ljudi pokazuju i druga suptilna ponašanja povezana s anksioznošću – diranje kose i lica, grimase, oblizivanje i griženje noktiju. Sva ta ponašanja možda postoje da bi signalizirala da smo ranjivi i izazvala toplije reakcije.
Da bi saznao je li to istina, Whitehousov tim je od 23 sudionika zatražio da prođu test socijalnog stresa – niz situacija koje izazivaju stres. Sudionici su išli na lažni intervju za posao gdje su morali održati trominutni govor o tome zašto su baš oni idealni kandidati, kao i nenajavljeni test mentalne aritmetike.
Dodatna 133 sudionika tada su ocijenila videosnimke lažnih intervjua, odgovarajući na pitanja koliko se anksioznom činila osoba koju promatraju i koliko im se svidjela. Psiholozi su brojali koliko puta su sudionici koji su prolazili test pokazivali neverbalne znakove stresa.
Kao što je Whitehouse i očekivao, oni koji su ocjenjivali videosnimke mogli su predvidjeti pod kolikim stresom su se drugi sudionici nalazili, temeljem tih karakterističnih neverbalnih signala. Još važnije, te percepcije utjecale su na prosudbe ocjenjivača o simpatičnosti sudionika – i to nabolje. Što su sudionici bili nervozniji, to su bili simpatičniji ocjenjivačima koji su gledali videosnimke.
“To nam govori da ova ponašanja nisu samo besmislene nuspojave stresa, već da imaju komunikacijsku funkciju”, kaže Whitehouse.
Isprike i crvenilo
Whitehouseova studija u skladu je s eksperimentima koji su ispitivali efekte crvenjenja zbog neugode. Mnogi ljudi se osjećaju neugodno kad je njihov sram toliko očit svima oko njih, ali – kao i nervozni tikovi koje je proučavao Whitehouse – naše zarumenjeno lice često poboljšava dojam koji ostavljamo kod ljudi.
Uzmimo u obzir nedavnu studiju koju je proveo Christopher Thorstenson, asistent profesor na Rochester institutu za tehnologiju u državi New York. U seriji eksperimenata, pokazivao je fotografije posramljenih izraza lica zajedno s kratkim opisima neugodnih situacija, ispitujući sudionike studije o reakcijama ljudi na fotografijama. Sudionicima je rečeno, na primjer, “uhvatili ste ove ljude u laži. Čije lice djeluje više posramljeno?” ili “Ovi ljudi su se ispričali jer su varali na testu. Čija isprika je iskrenija?”.
Thorstenson je uvidio da je lagano rumenilo na licu povećalo ocjenu posramljenosti i iskrenosti koju su sudionici dodijelili, povećavajući vjerojatnost da bi toj osobi oprostili za njihovu grešku.
“Ta pojava ljudima je signal za smekšavanje”, kaže. Za razliku od drugih neverbalnih znakova, kao što su izrazi lica, teško je lažirati crvenilo. Ono se prema tome interpretira kao znak iskrenosti, što vas čini simpatičnijima.
Dakle, bez obzira grizemo li nervozno nokte ili smo crveni kao jabuka, isplati se pokazivati malo emocionalne autentičnosti.
Neprimijećeni znakovi
Leah Mayo, asistentica pri Centru za socijalnu i afektivnu neuroznanost na Linköping sveučilištu u Švedskoj, fascinirana je Whitehouseovim rezultatima. Njeno istraživanje propitkivalo je karakteristične izraze lica koji su povezani sa stresom. Ona vjeruje da će reakcije drugih na naše neverbalne signale ovisiti o kontekstu. Ako nas netko gleda dok držimo govor ili prezentaciju, na primjer, očito je da ćemo biti nervozni – to shvaćanje situacije navodi drugu osobu da bude empatičnija. “U tom slučaju, netko će na vas reagirati brižno i prijateljski”, slaže se Mayo.
Ali, ta reakcija možda neće biti ista ako nas netko vidi namrštene i nemirne u uredu, bez ikakve ideje o tome što bi naše brige moglo prouzročiti, dodaje ona. U tim situacijama, promatrači bi te signale stresa mogli lako interpretirati kao znakove neprijateljstva ili bijesa, što znači da je potrebno dodatno objašnjenje koje će im pomoći da jasno interpretiraju ponašanje.
Očito je da bismo morali biti oprezni i ne generalizirati temeljem rezultata ovih istraživanja. Whitehouse se ipak nada da će njegova studija pomoći onima koji su nervozni prije prezentacije ili razgovora za posao – što je bio konkretan kontekst njegove studije.
“Lijepi zaključak ovog istraživanja je da je ponekad u redu izgledati pod stresom i biti pod stresom”. kaže. “Ne morate se toliko truditi to sakriti.”
Pod uvjetom da još uvijek možete jasno iskomunicirati svoje znanje i kompetencije, nitko vas neće osuđivati zato što ste nervozni.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!