Gost Pressinga Dubravka Merlića bio je Arsen Dedić - skladatelj, književnik, prevoditelj, pjesnik i kantautor ili kraće - "Prvorazredni građanin drugog reda".
Ovo “Prvorazredni građanin drugog reda” je, ako se ne varamo, naslov Vaše autobigrafije. Do kud ste stigli?
“Bavio sam se svim okolnostima koje traju već šezdeset godina. Možda će i biti tako. Bio sam ja građanin svih redova. O tome nećemo jer nikad nije dobro da žrtva prepričava svoje nevolje jer zlotvor tada uživa, a žrtva si donosi nove nevolje. Bio sam napadnut i kad sam radio na televiziji. Nije bilo lako u to vrijeme. Ja sam pristalica one američke rečenice – tvoja sloboda seže do moje slobode”.
“Ne putujem mnogo. Razvijam vještinu odbijanja. Žao mi je nekih ljudi koji ne varaju i rade dobro. Sada kada mi se malo radi i znam da mi ne ostaje mnogo, ne mogu to malo rasprodati”.
Kakav je vaš odnos s Balaševićem?
“Ja nikad njega nisam snimio uživo. Imali smo jednom zajednički koncert u Beogradu. Balašević mi je jednom poslao jedan CD na kojem je on snimio pjesmu biti kao Arsen”.
U jednom razgovoru upotrijebili ste i termin “Balaševićevizam”. Što bi to trebalo biti?
PROČITAJTE JOŠ
“To je čovjek koji je šest puta u jednoj sezoni napunio dvoranu Lisinski. To je taj stil koji se rađa u tim krajevima, koji u sebi nosi poetsku eleganciju. Ona je pučka, ima veliku dozu humora i tu se ljudi nalaze. Ali ne oduzimam sebi pravo da o tome mislim tako. Našu estradu ne mogu gledati od toliko samoljublja. Svi se nešto prijete, ja sam reper, ja sam rocker, kao da se prijete. I ja sam svašta napravio pa ti to ne nudim dnevno. Nikome neću nanijeti zlo, ali u samoobrani nisam naivan”.
“Cijeli život sam se bavio samo glazbom. Flautu sam počeo učiti sa šest godina. Kasnije sam išao na Akademiju i u međuvremenu išao na pravo”.
X RAY
Biste li opet snimili duet s Mišom Kovačem? Bih. Mišu volim, drag mi je. On je proživio dramatičnu životnu situaciju i ja sam apsolutno na njegovoj strani.
Je li glazbenicima bilo bolje u bivšem režimu? Kako kome.
Sviđa li Vam se glazba Ive Josipovića? Malo je poznam, moram reći otvoreno. I njega poznajem vrlo malo.
Podržavate li prodaju Croatia recordsa? Ne razumijem se mnogo u to, ali nisam sklon toj odluci.
Strahujete li od smrti? Ne, apsolutno. Strahujem se samo onog poniženja koje je isto jedna vrsta smrti, a to je da ovisiš toliko o drugima da te moraju prati. Plašim se samo one smrti koja bi te ponizila.
“Tuđman je meni i Gabi rekao da smo najmiliji par”
Jeste li ikad bili zakinuti ili ste bar stekli dojam da bi nešto više osvojili da ste došli iz anglosanksonskog, francuskog ili talijnaskog podneblja?
“Lako za to. Imao sam ja puno uspjeha i vani. Jezik je jedina domovina i dužnost. Uvijek sam bio u velikim poslovima. To je velika odgovornost”.
Bili ste priznati i poznati i u bivšem režimu. Koliko se tad moglo slobodno stvarati, koliko tijekom rata, a koliko poslije?
“Pomagao sam kao autor. Navečer su me nazvali u noći da vidim slavnu pjesmu “Domovina” i ja sam to učinio. Pomogao sam im sa sitnicama. Kad je Sarajevo bilo u panici onda sam svoju kuću u Šibeniku ponudio Montenu i njegovom ocu i pisao sam Vladi. Iste sam godine za Vladu Gotovca putovao u Rim jer smo i za njega radili koncert. Imali smo i koncert za Sarajevo. Pomagao sam na onaj način na koji sam mogao”.
Poznavali ste Krležu, čitamo da se za Vas zanimala i Jovanka , od Tuđmana ste dobili orden. Tko vas je od ljudi van svijeta glazbe najviše impresionirao?
“Kad sam išao Titu on bi želio da mu ja uz klavir sviram neke svoje stvari. Isto tako i Tuđman koji je primio mene i Gabi i rekao da smo njegov najmiliji par. Bio je muzikalan. Voljeli su me obojica”.
Vi u tim devdesetim izadajete album Ministarstvo straha. Osjeća li se danas taj strah i tjeskoba o kojim pjevate devedestih?
Zar vama ne fali straha? Danas strahujemo od svega. Oni koji se jako plaše oni se drskije ponašaju prema drugima. Ja se u životu nikad nisam plašio u smislu da sam kukavica. Ali ljudi danas strahuju za posao, djecu…”
“Ja sam toliko loše izgledao da su me žene htjele uzeti u zaštitu”
Što su Vam značile ili znače žene u životu. Jeste li erotoman?
“To je grublji izraz. Nisam daleko od toga da je moj svijet, svijet žena. Vrlo sam vezan s Gabi”, rekao je Arsen, a nakon toga izrecitirao je jednu pjesmu o ženama.
“Uglavnom su moje pjesme inspirirane ženama. Ja sam tako živio dok nisam došao do konačne veze koja je doživotna s Gabi. Ali da sam živio tako jesam. Sve je u životu vrijedilo”.
“Nikad u životu nisam imao menadžera i nikad se u životu nikom nisam ponudio osim gospodičnama. Mene su samo zvali i imao sam hrpu ponuda koje sam većinom odbijao. Prihvatio sam jedan nastup u Beču i Zadru. Šerbedžija me moli da mu budem gost u Lisinskom. Ne znam gdje me sve pozivaju. Već sam bio na bezbroj mjesta s filmom o meni. Žene su prije reagirale na moje pjesme jer nisam bio lijep. Ljepota se može naći i u škrtosti, a ne samo u tjelesnoj ljepoti. Ja sam toliko loše izgledao da su me žene htjele uzeti u zaštitu. Moja prva fotografija datira iz dana kada sam mogao platiti fotografiju jer me roditelji nikad nisu htjeli slikati koliko sam bio ružan”.
Što ćete dalje raditi?
“Ima nešto novoga. Ja uvijek radim neke druge stvari. Nisam nikad nikoga iznevjerio. Radim na puno toga. Imam raznih ponuda. Ja se samo spašavam od posla, nikom se ne nudim”.
Vole li vas i mlađe generacije?
“Ima dosta i mladih. Uglavnom su najvećim dijelom žene, mlađe i srednjih godina i srednji intelektualci. Ja nisam čovjek velikih prostora. Imam publike svuda”.
Koga bi od mlađih izdvojili. Ima li Arsen nasljednika u glazbenom smislu?
“Ima dosta mladih ljudi koji imaju talenta. Svi se plaše vremena. Uvijek budi svoj. Sviraj svoju pjesmu, radi svoju priču. Neću ih sada imenovati, ali Hrvatska ima darovitih mladih ljudi. Jako smo darovata nacija”, zaključio je Arsen.
