Od prvih antifašista do Mandele: Genealogija otpora

Peter Weiss, njemačko-švedski pisac, dramaturg i grafički umjetnik, rekao je sljedeće 1981. u jednom intervjuu nakon objave svog monumentalnog romana Die Ästhetik des Widerstands (Estetika otpora, eng: The Aesthetics of Resistance):

"Dok sam pisao o uništenju pokreta otpora u Njemačkoj, potpuno sam se skamenio. Tjednima nisam uopće mogao nastaviti. Bilo je užasno čitati dokumente; jedva sam imao snage to učiniti."

Estetika otpora prevedena je u potpunosti na engleski jezik tek u ožujku 2025., 44 godine nakon originalne publikacije. Na više od 1100 stranica u tri sveska, riječ je o jednom od najvažnijih romana svjetske književnosti 20. stoljeća; Weiss u njemu dramatizira povijest njemačkog antifašističkog pokreta od početka tridesetih godina prošlog stoljeća pa sve do kraja 2. svjetskog rata, na ljeto 1945.

Svi likovi, osim neimenovanog protagonista, stvarne su, povijesne osobe pa se naš pripovjedač tako druži s novinarima, budućim političarima, slikarima, piscima, borcima, umjetnicima, liječnicima... Weissovi antifašisti brišu granicu između politike i umjetnosti, ujedinjeni više-manje jedino zajedničkom borbom protiv fašizma.

Dakle, želimo li se približiti definiciji antifašizma, neminovno moramo postaviti još jedno pitanje: što je fašizam?

Na ovaj ili onaj način, filozofi, povjesničari i umjetnici do odgovora pokušavaju doći već gotovo stotinu godina. Ne bi, stoga, bilo preuveličano reći, s obzirom na nemjerljivi utjecaj koji su fašistički pokreti i 2. svjetski rat imali na suvremeni svijet, da je posrijedi možda i najvažnije pitanje moderne historiografije. Drugim riječima, jednostavnog odgovora nema. Pa ipak, tradicija europske i svjetske humanistike - od Adorna i Horkheimera preko Julije Kristeve i Petera Weissa sve do Umberta Eca - nudi nam korisne smjernice.

Eco u svom slavnom eseju Ur-fašizam kaže da je "fašizam filozofski bio neusklađen, ali je emocionalno bio čvrsto vezan uz neke arhetipske temelje."

Te temelje talijanski filozof sažima u 14 obilježja fašizma koji uključuju:

Nisu sve točke prisutne u svim historijskim ili teorijskim instancama fašizma, ali Eco tvrdi da ćete uvijek prepoznati barem jednu (ili njih više) kada imate posla s fašizmom. Drugim riječima, fašizam nije monolitan politički pokret niti je skup (kvazi)filozofskih dogmi koje je lako objediniti jednostavnom definicijom. Umjesto fašizma, točnije bi - iz povijesne, ali i teorijske perspektive - bilo govoriti o fašizmima, ne samo o Hitlerovoj Njemačkoj i Mussolinijevoj Italiji već i o Francovoj poslijeratnoj Španjolskoj, Pinochetovom Čileu i, naravno, Pavelićevoj NDH.

Fašizam je, piše Eco, prije svega reakcija. Uostalom, prvi programatski tekst Hitlerovog nacizma, Mein Kampf, iznio je tu tezu vrlo otvoreno i transparentno: fašizam kao reakcija na Oktobarsku revoluciju, Treći Reich kao oružje koji će uništiti Sovjetski Savez, plan i program kontrarevolucije, očuvanja statusa quo. Na tom tragu, u pedesetim godinama prošlog stoljeća pisao je Aimé Césaire, mentor Frantza Fanona i jedan od intelektualnih rodonačelnika dekolonizacije: "Fašizam je kolonijalizam usmjeren prema unutra."

O utjecaju europske kolonijalne tradicije na fašizam, prije svega Hitlerov Treći Reich, nisu pisali samo Césaire, Fanon, Édouard Glissant i ostali predstavnici postkolonijalne kritike, već i europski povjesničari poput Domenica Losurda i Enza Traversa. Svi oni povlače vrlo jasne paralele između rasnih zakona nacističke Njemačke i segregacije u SAD-u, između genocida nad autohtonim stanovništvom sjeverne i južne Amerike i Holokausta, između britanskih koncentracijskih logora u Južnoj Africi i Auschwitza.

Fašizam je na kolektivnom sjećanju ostavio veći trag, piše Losurdo, ne zato što je predstavljao nešto novo, nešto bez presedana, već zato što je metode koje su zapadne sile stoljećima koristile u kolonijalnom svijetu (masovno istrebljenje, logori, etničko čišćenje, institucionalni rasizam) prvo osuvremenio i industrijalizirao, a onda, prvi puta u povijesti, primijenio na europskom kontinentu, na pripadnicima "bijele rase". Upravo u toj činjenici nalazi se skandal fašizma.

Međutim, kao što je Michel Foucault, još jedan povjesničar koji je karijeru posvetio, između ostaloga, razumijevanju fašizma, napisao 1976., točno godinu dana nakon što je Peter Weiss objavio Ästhetik des Widerstands, "gdje postoji moć, postoji i otpor".

Drugim riječima, fašizam i antifašizam definiraju jedno drugo; povijesni proces fašizma rodio se iz nasljeđa europskog kolonijalizma, dok se antifašizam organizirao upravo kao odgovor na nasilje tog nasljeđa, neminovno izazvavši reakciju elita.

Fašizam je oružje koje pokušava zaštititi sve one povijesne procese koji su pokušavali čovječanstvo podijeliti u dva kampa: ljude i ne-ljude, one vrijedne prava, života, digniteta, i one koji se odvoze u kampove (Losurdo to naziva ideologijom Herrenvolk demokracije, koja prava i privilegije suvremene liberalne demokracije dodjeljuje samo jednoj društvenoj skupini koja, u različitim povijesnim epohama, može biti definirana kao klasa američkih robovlasnika, njemačkog Übermenscha ili izraelskog Cionista).

Na ovoj dubini kopanja po povijesnim strukturama, nemoguće je izbjeći kategoriju etike ili, da se vratimo na početak, kako bi Weiss rekao - estetike. Uostalom, povijesna analiza, čak i kada se odnosi na fenomene poput kolonijalizma i fašizma i sve njihove posljedice (genocid, etničko čišćenje, porobljavanje, kulturocid, da nabrojimo samo neke) ima imperativ ostati objektivna - filozofi Phillipe Lacoue-Labarthe i Jean-Luc Nancy upravo su na tragu tog imperativa u svojoj studiji o nacističkim mitovima upozorili: “Analiza nacizma ne smije nikad biti zamišljena kao običan dosje optužaba, nego kao dio opće dekonstrukcije povijesti iz koje dolazimo.”

A povijest iz koje dolazimo govori o tome da su se prvi deklarirani antifašistički pokreti pojavili upravo tamo gdje su se pojavili prvi fašistički - u Italiji u prvoj polovici 20. stoljeća.

"Arditi del Popolo"

Arditi del Popolo osnovani su 1921. i ime su dobili po jurišnicima talijanske vojske iz 1. svjetskog rata. Okupljali su radnike, sindikaliste, anarhiste, socijaliste, komuniste, republikance, a u svojim redovima okupljali su i bivše vojne časnike, kako piše povjesničar Robert Paxton u Anatomy of Fascism ("Anatomija fašizma"), seminalnom djelu za razumijevanje dvadesetostoljetnog fašizma i antifašizma.

Slične grupe, uglavnom neformalne, organizirane horizontalno i bez tvrde, okoštale hijerarhije karakteristične za fašističke pokrete u Italiji, Španjolskoj i Njemačkoj, niknut će uskoro i drugdje. Kako piše James Stout, ljevičari njemačkog Roter Frontkämpferbunda (RFB) koristili su poznati pozdrav stisnutom šakom kao simbol svoje borbe protiv netolerancije; kada su 1932. postali Antifaschistische Aktion borili su se protiv nacističkog antisemitizma i homofobije pod zastavama s crveno-crnim logom koji današnje antifašističke skupine i dalje nose.

Ta je šaka prvi put podignuta od strane njemačkih radnika, ali kasnije će je podizati Crne pantere, američki sprinteri Tommy Smith i John Carlos na Olimpijskim igrama 1968. i Nelson Mandela, među mnogim drugima, dodaje Stout. Drugim riječima, genealogija povijesne tradicije antifašizma proteže se od početka 20. stoljeća i borbe protiv europskih fašističkih režima pa sve do otpora apartheidu, segregaciji i institucionalnom rasizmu u SAD-u i Južnoj Africi u godinama nakon kraja 2. svjetskog rata.

Što je, dakle, antifašizam? Možda ne bi bilo zgorega da poslušamo Ernesta Hemingwaya, čiji roman For Whom the Bell Tolls ("Kome zvono zvoni") govori o autorovom iskustvu iz Španjolskog građanskog rata.

"Ja sam antifašist"

"Dugo?"

"Otkako razumijem fašizam..."