Ispovijest Rusa koji su odbili ići u rat: "Radije ću u zatvor"

Kao ni mnogi Rusi, Roman P. nikad nije bio previše zainteresiran za politiku. Ovaj 44-godišnjak iz Moskve imao je dobar posao u telekom industriji koji mu je omogućavao da često ljetuje u Europi. Bio je više fokusiran na svoju obitelj i karijeru nego na praćenje vijesti iz Kremlja. To se sve promijenilo 2015. kada je ubijen popularni vođa oporbe Boris Nemcov.

"Uopće nisam sumnjao da je ubojstvo naredio Putin ili netko iz njegovog kruga," kaže Roman. "Nisam se slagao s Putinom i vladom oko aneksije Krima 2014., ali ovo ubojstvo pogodilo me osobno. Postao sam politički aktivan - pratio sam vijesti, išao na prosvjede i pisao blogove."
Roman se razočarao u Putina i njegov režim i sada je iznimka među Rusima koji većinom podržavaju rat u Ukrajini. 21. rujna, Putin je proglasio "djelomičnu" vojnu mobilizaciju kojom bi se regrutiralo najmanje 300.000 vojnika. Muškarci kao Roman morali su se suočiti s groznim izborom: ako dobiju obavijest o mobilizaciji, a odbiju otići, riskiraju 10 godina zatvora; ako ne uspiju izbjeći mobilizaciju, riskiraju smrt u ratu u koji ne vjeruju. Ostao im je samo jedan izbor: pobjeći iz zemlje.

Politico je razgovarao s Rusima koji se, kao Roman, protive ratu i morali su izabrati jednu od te tri opcije. Neki od njih, uključujući Romana, pobjegli su iz zemlje i ostavili svoje obitelji. Drugi pokušavaju ostati nezapaženi, izbjegavaju strance i planiraju rute za bijeg, nadajući se da neće dobiti obavijest. Čuli su priče o prisilnoj regrutaciji, uključujući muškarce starije od dobnog ograničenja za mobilizaciju, bolesne ili one bez vojnog iskustva. Javljaju se i izvješća da se neproporcionalno regrutira muškarce pripadnike etničkih manjina.

"Ti ljudi ne bježe od rata, oni se ne boje smrti," kaže Roman. "Oni bježe od ove beznadne situacije.

Ovo su priče nekih od njih:

Roman P.

Početak rata 24. veljače bio je strašan. Znao sam da je to kraj Rusije. Bojao sam se zbog svoje dvoje djece, njihove budućnosti. Mnogo sam razmišljao o emigraciji, ali stalno sam ju odgađao - djeca su morala u školu, ja na posao. To su sve bile izlike.

Krajem rujna, kada je Putin objavio "djelomičnu" mobilizaciju, otišao sam na prosvjed po prvi put u nekoliko godina. Zbog mobilizacije - a ja sam bio kandidat pošto sam rezervist - sam morao razmisliti o svojim opcijama: hoću li umrijeti u Putinovom ratu jer se ne želim boriti ili ću umrijeti u zatvoru. Ne želim nikoga ubiti bez razloga, sigurno ne u Putinovo ime.

Nitko koga poznajem nije pitao "Kako da se pobunimo protiv ovoga?" Svi su potpuno demoralizirani. Ne mislim ni da je otpor moguć - nema načina da u Rusiji uspješno prosvjedujete. Svima sam rekao da bi trebali otići, ali sam sam bio paraliziran od šoka.

27. rujna nazvao me prijatelj. Glasine su se širile da bi Rusija sljedeći dan mogla zatvoriti granice i prijatelj me otvoreno pitao: "Odlaziš li? Da ili ne. Imaš 10 minuta, evo ti avionska karta za Armeniju ako ideš."

"Da," rekao sam. Donošenje ove odluke bilo je kao skidanje flastera. Otišao sam kući i zagrlio djecu. Bilo je užasno teško - nikad se dosad nisam morao od njih ovako opraštati. Spakirao sam nešto odjeće i laptop. Taj dan je u zračnoj luci bila ogromna gužva, većinom su to bili muškarci vojne dobi, mnogi od njih samo s ruksacima. Putovao sam sa skupinom uspješnih profesionalaca koji su plakali kao djeca jer su morali napustiti svoje obitelji. Graničnu kontrolu prošli smo bez problema.

Sljedeći dan u Jerevanu napokon sam se osjetio slobodnim. Po prvi put u jako dugo vremena mogao sam razmišljati dugoročnije od tek sutra. Počeo sam zamišljati budućnost za svoju obitelj bilo gdje izvan Rusije. Rekao sam ženi da proda sve što može, uzme djecu i dođe k meni. Nije me briga ako ćemo se mučiti s novcem - uzet ću koji god posao mogu, samo želim da mi djeca odrastu slobodna.

Mikhail (pseudonim)

Kada je započela mobilizacija, planirao sam pobjeći. Kupio sam kartu za avion, ai nisam bio dovoljno hrabar da živim nesigurno i siromašno kao izbjeglica pa sam ostao. Ako iz vojske dođu po mene, radije ću ići u zatvor ili poginuti na fronti nego da nekome oduzmem život.

Bio sam u šoku kad je počeo rat, kao i mnogi. Za mene, kao i mnoge druge Jakute (turske etničke skupine koja se identificira kao Azijci), bilo je nezamislivo da bi jedna skupina Slavena, Rusi, napala drugu, Ukrajince.

Moje mišljenje o mobilizaciji i ratu oblikovala je moja regija i kultura. Republika Sakha je poprilično jedinstvena: to je udaljena regija pored Arktičkog oceana na dalekom istoku Rusije. Jakuti su većinsko stanovništvo, a imamo posebnu povijest, jezik i kulturu. Često nas se tretiralo kao koloniju - za vrijeme SSSR-a, na to područje se gledalo kao na zemlju čije resurse treba iskorištavati, a ne mjesto gdje se može živjeti. Naš etnički identitet gušen je u pokušajima da se sve učini "Rusima."

Počeo sam se zanimati za politiku oko 2012., kada je predsjednik Vladimir Putin izabran u treći mandat bez obzira na optužbe za varanje na izborima. U narednim godinama promatrao sam kako politička situacija u zemlji postaje sve gora.

Ispočetka nisam mislio da će se mobilizacija ticati mene. Imam visok krvni tlak zbog čega nisam morao služiti vojni rok nakon faksa, i mislio sam da sam siguran jer je Putin rekao da želi samo muškarce s vojnim iskustvom. U naredna dva dana mnogi muškarci iz moje regije bez vojnog iskustva dobili su obavijesti za mobilizaciju. Otišli su u urede da razjasne ono što su mislili da je nesporazum - odvedeni su u rat.

Mnogi koje znam pobjegli su iz zemlje. Neki od mojih kolega otišli su samo s ruksacima i svojim poslovođama rekli su tek nakon što su pobjegli. Odlučio sam da ću i ja otići. Iz Jakutska možete otići jedino avionom i sljedeće subote kupio sam kartu za Novosibirsk za srijedu.

Mučila me moja odluka i u ponedjeljak sam otkazao let. Nemam mnogo novca i shvatio sam, pobjegnem li, odabrat ću život siromaštva i muke. Divim se ljudima koji su otišli, ali ja za to nisam imao hrabrosti. Odlučio sam ostati i pomoći onima koji su pobjegli. Šaljem im dokumente, toplu odjeću i stvari koje su ostavili. Netko i to mora učiniti.

Ako me regrutiraju, planiram im reći da se na mene ne može računati. Vjerujem da je Rusija agresor i podržavam Ukrajinu, neću se boriti - to me čini lošim vojnikom. Možda će me poslati u zatvor - u Rusiji je ilegalno pričati loše o vojsci, a novi zakon predviđa zatvor za izbjegavanje regrutacije. Radije ću ići u zatvor nego u rat.

Ako me svejedno pošalju u rat, bit ću kao James McAvoy u Iskupljenju: lutat ću po fronti dok me netko ne ubije. Ne mogu nikoga upucati. Nisam volio lov, a to je za Jakute praktički religija. Znam neke koji kažu da žele ići "da se odmore od posla i obitelji," ne vide Ukrajince kao ljude i ne smeta ih ubijanje. Osobno bih radije umro nego nekog ubio.

Nedavno su se u Jakutsku okupile žene da prosvjeduju protiv mobilizacije. Žene su prosvjed namjerno organizirale jer je to jedini način da on ostane miran - policija ima naviku tući i uhićivati muškarce. Ipak, i neke od žena su uhićene, čak i starije. To je neprihvatljivo i bilo je teško gledati. Vlast možete srušiti samo u demokraciji. Rusija je nažalost autoritarni režim i sve institucije, policije i sudovi, služe samo jednom čovjeku - Vladimiru Putinu. Ne možete napasti Kremlj, previše policije je na njihovoj strani. Osjećam se kao da živim u Sluškinjinoj priči.

Sergej

Otišao sam iz Rusije jer sam izgubio svaku nadu.

Kažu da, ako ne možete podnijeti nered sadašnjosti, proučavajte Srednji vijek. To sam i učinio - fokusirao sam se na prošlost. Dugo vremena je moja obitelj izbjegavala politiku. Nisam pratio vijesti, ali kada sam čuo da je Rusija anektirala Krim, mislio sam da je to dobra stvar - imao sam imperijalistički mentalitet i sviđala mi se ideja da je Rusija snažna i da vraća neke svoje stare teritorije. Da sam se barem probudio ranije.

Obveza cijepljenja protiv Covida bila je ono što mi je trebalo da se zainteresiram za politiku. U jednom trenutku tijekom pandemije, odbio sam se cijepiti. Radio sam u muzeju i uprava mi je zabranila da dolazim na posao i prestali su me plaćati. Dao sam otkaz. Istovremeno, vlasti u Sankt Petersburgu zahtijevale su da ljudi skeniraju QR kodove prije nego dođu na javna mjesta kako bi dokazali da su se cijepili ili su negativni na Covid. Osjećao sam se kao izopćenik dok su me tako pratili, nisam mogao ući u dućan bez koda.

Nakon početka rata u veljači, stvari su se pogoršale. Moja žena i ja poslali smo najstarijeg sina u Tbilisi i planirali smo mu se kasnije pridružiti. Kako su mjeseci prolazili, Rusija se pretvarala u fašističku državu. Slovo "Z" nalazi se svuda, a mnogi fašisti govore "moramo ubijati Ukrajince." Propaganda funkcionira, pogotovo na starijoj generaciji. Zbog toga sa svojom majkom nisam razgovarao mjesecima.

U kolovozu sam sa ženom i dvoje djece otišao u Tbilisi. Oni su tamo ostali, a ja sam se odlučio vratiti. Tjedan dana kasnije počela je mobilizacija i shvatio sam da moram trajno otići - ja sam rezervist, mlad sam i zdrav. Nije bila opcija da odem u rat i borim se protiv Ukrajinaca, a nisam želio ni ići u zatvor.

Čuo sam da se dugo čeka na prijelazima preko kojih inače idem u Gruziju pa sam otputovao u Višnjevku, punkt u oblasti Volgograd na granici s Kazakstanom. Čuo sam da se tamo kraće čeka. Stigao sam 25. rujna i red je bio dug. Bilo je strašno hladno. Nisam ponio toplu odjeću, a noću je u redu bilo ledeno. Sljedeći dan sam shvatio da se red nimalo ne smanjuje i načuo sam da je granična kontrola imala naredbe da usporava ljude. Čuli smo i glasine da bi se granice mogle zatvoriti 28., i ne bih izišao iz zemlje da sam ostao tamo.

Supruga mi je kupila avionsku kartu za Bjelorusiju i uputio sam se prema obližnjoj zračnoj luci. Dva dana sam ostao u Minsku, a uspio sam kupiti kartu za Gruziju gdje sam se 30. rujna našao s obitelji.

Napokon sam slobodan - vjerojatno ću morati raditi kao vodoinstalater ili električar, ali drago mije da više nisam u Rusiji. Neki Gruzijci nas nazivaju pogrdnim rasističkim imenima i žele izbaciti ruske imigrante. To smo zaslužili, ali nadam se da ipak neće doći do toga.

5. listopada, nekoliko dana nakon što sam otišao, bivši kolega me kontaktirao da mi kaže da je u muzej gdje sam radio na moje ime stigla obavijest o mobilizaciji. Nisam mislio da će me tako brzo naći. Nemam se čemu vratiti.