Dok su tisuće držale svijeće na zagrebačkom Trgu bana Jelačića, te, sada davne 1996-te godine, činilo mi se da sam po prvi put udahnula.

Završavala sam studij novinarstva. Cijela redakcija našeg studentskog magazina Puls, koji se baš negdje u to doba dičio naslovnicom s grafitom “A gdje je revolucija, stoko?”, došla je dati potporu Radiju 101. Bilo je to prvo masovno okupljanje na ulicama Zagreba nakon rata. Prvo koje sam doživjela.

—–

Dok mi je Erik Empatz pokazivao rupu u zidu redakcije, koja je ondje ostala kao simbol nekog drugog vremena, kada su prerušeni u vodoinstalatere, pripadnici tajne službe pokušali instalirati prislušne uređaje u redakciju, smijao se kiselo. S visokim i uglađenim urednikom “Okovanog patka” (Le Canard Enchaine), starijeg brata Charlie Hebdoa, razgovarala sam tada dugo o slobodi, satiri, karikaturama, značaju njihovih novina.

Povod je bio prvi napad na Charlie. Sjedili smo na drugom katu redakcije, ulici St.Honore, istoj onoj u kojoj je Elizejska palača, u “privatnim prostorijama”, kako ih je nazivao. Ubrzo nam se pridružio i njegov “suborac” na čelu Patka Claude Agneli.

Erik je okretao broj telefona. Zvonio je puno puta. Nakon nekoliko pokušaja napokon se javio. “Charb”, rekao je, “ovdje su moji prijatelji iz Hrvatske koji bi vas htjeli vidjeti”… Zatim je šutio dugo. I rekao: “Razumijem. Čujemo se.”

U predvorju, kada smo se pozdravljali, ogromni reprinti karikatura.

“Je li tu?”, pitam Erika.

“Eno ga”, uperi bradu ka sobi na dnu hodnika.

“Završava ilustraciju za naslovnicu. Voli ostati sam, navečer. Nećemo mu smetati.”

Krajičkom oka, pod usmjerenom svjetlošću lampe, ostao mi je u sjećanju obris njegova lica.

Cabu.

—–

Redakcija Le Canard Enchainea objavila je nakon napada na Charlie tekst. Većina ubijenih karikaturista radila je u obje novine. Hebdo. Dvotjednik. Charlie. Onaj, De Gaulle.

Canard kaže, sljedeći broj bit će posvećen svima njima.

U srijedu, 14.1. izlazi novi Charlie. Prvi put, u milijun primjeraka.

—–

U Hrvatskoj 2014., zemlji članici Europske Unije i NATO-a, pred francuskim veleposlanstvom gori tek nekoliko svijeća.

Na televiziji je debata predsjedničkih kandidata. Onih koji nas predstavljaju u inozemstvu. Jednog, koji je kao počasni gost preklani bio gost Francoisea Hollandea na vojnoj paradi povodom francuskog nacionalnog praznika 14. srpnja, koji je stajao uz bok s predsjednkom Malija u čijoj zemlji je upravo trajala vojna intervencija protiv militanata, uz bok glavnog tajnika UN-a Ban Ki Moona, koji je od članica Opće skupštine tada tražio da do kraja godine daju vojnike za treću po veličini misiju plavih kaciga. Druge, koja se diči titulom druge osobe NATO-a.

Priča se o ideologiji, podjelama, ulici, šatorima, strahu, prijetnjama. Danas oni, sutra mi.

Okrećem kanal brzo.

—–

Čekam poziv Hrvatskog novinarskog društva na okupljanje, solidarnost. Čekam naslovnice novina u Hrvatskoj s crnim florom, s glasom razuma. Prošlo je 24 sata.

Pred veleposlanstvom i dalje gori dalje tek nekoliko svijeća.

—–

Smrznem se od pomisli.

Lucića, Dežulovića i Ivančića više nema. Smaknuli su ih ljudi s kukljicama na glavi.

Ne zamjerite mi Predraže, Boro, Viktore. Strah me. Zgrožena sam. Duboko ljudski.

#JeSuisCharlie

Ivana Dragičević

Izvršna Producentica

N1 Zagreb