Gošća Studija uživo bila je feministkinja, a inače i članica Nove ljevice Rada Borić, koja je aktivno sudjelovala u radu na Zakonu o pravima žrtava seksualnog nasilja u Domovinskom ratu.

Dugo se čekalo ovaj zakon?

Usvojen je u lipnju 2015. nakon dugogodišnjeg zagovora ženskih i feminističkih organizacija, a činilo se da do tada nije bilo političke volje z atakav zakon, tražio je i sredstva i uvijek je bio odgovor da će to koštati. Ženama je bilo puno važnije vratiti dignitet i imati zakon koji će prepoznati da su stradale upravo zato što su žene.

Koliko ste zadovoljni zakonom?

Ima nekoliko prijepornih mjesta, jedno od njih je sam pojam seksualnog nasilja, koji je dosta sužen i isključuje neke mogućnosti, pogotovo muškarce koji su se javili, teško im je dokazati status žrtve. Definicija je dosta uska, klasična, penetracija, bez pristanka, ali što u uvjetima logora i ropstva definiramo kao pristanak? Kako to definiramo jesmo li zatočenjem, ropstvom ili kontekstom bili prisljeni? Za mene je svako neprimjereno dodirivanje tijela sporno, a traži se i dokumentaciju – čega u zakonu nema – kako, otkud dokumentacija ljudima koji su bili u logoru? Mislim da je najveća pogreška sada to da Ministarstvo sluša priče tako da sjede svi članovi, a žrtva govori pred svima umjesto da se prema pravim profesionalnim uzusima daje iskaz jedan na jedan.

Ako drugi članovi nisu zadovoljni, mogu tražiti zapise, da postoji jedna osoba kao izvjestitelj …

Da, tako je. U Hrvatskoj ukoliko želimo biti prema žrtvama pravedni, ne može se dogoiti da se povjerenstva smjenjuju smjenom vlasti. Ono koje je počelo raditi 2015. nije imalo nikakvu političku afilijaciju iza sebe, izabrani su javnim pozivom, stručnjaci, a ministar Medved ih je smijenio preko noći i imenovao nove članove. Ono ima odlične stručnjake, ali koliko su oni adekvatnih znanja za ovo područje … zaboravlja se i da teret dokazivanja nije na žrtvi … čovjeka se ponovno viktimizira.

Koja su još problematična mjesta?

Trebalo bi vidjeti je li zakon u sklad s Ustavom, ima slučajeva da pravo na status nije moguće ako nemate boravište ili prebivalište na području RH. Imamo slučaj Jadranke Cigelj, ona je rođena u Zagrebu, a s roditeljima je otišla u BiH i tamo je bila zlostavljana, o tome je odmah govorila javno i budući da nije imala prebivalište u RH nije mogla ostvariti prava. Važno je reći i da ratni zločini ne zastarijevaju. Zakon treba poboljšati, kroz izmjene, dopune, vidjeti oko definicije do prava koja ostvaruju, nemaju svi jednaka prava , diskriminatoran je u odnosu na branitelje, primjerice kada je žrtva zlostavljana, posljedice osjeća i njezina obitelj.