Dinka i njene sustanarke: "Kod nas je Božić već dva mjeseca. Razmišljamo da ostavimo kuću okićenu cijele godine"

Svi su dobrodošli u njenu kuću i svi zajedno s njom ispisuju jednu od najljepših ovdašnjih priča ovoga vremena kakve se još davno naviklo nazivati toplima i ljudskima.

"Kad iz surduka na zapadnom ulazu u Šarengrad pukne pogled na selo i Dunav, svi, baš svi, su osupnuti ljepotom. Šarengrad je, naime, smješten u bajkovitoj dolini s triju strana ugniježđenoj u zelenim obroncima lesnoga ravnjaka, a s četvrte široko otvorenoj Dunavu. A nad svim tim odozgo bdi ruševina moćne srednjovjekovne utvrde", pjesnički slikovito opisuje nam gospođa Dinka svoj čarobni dom.

Usput priča kako se prije točno stotinu godina njezin pradjed, kapetan riječne plovidbe, ploveći često pokraj Šarengrada, zaljubio u kuću čiju je gradnju gledao s broda - veliku secesijsku vilu pročeljem okrenutu Dunavu.

U pradjedovoj Kapetanovoj kući

Pradjed je imao sreće da kupi tu kuću čim je bila dovršena i ponuđena na prodaju.

"Otad su svi moji preci dolazili u tu kuću u mirovinu. To je kuća baka i djedova, kuća najljepših uspomena. Tako i moj tata, kada je prije pet godina onemoćao, nije želio u dom, nego ostati na Dunavu, u svojoj kući i umrijeti u Šarengradu. Tad sam upravo bila otišla u mirovinu pa sam se mogla doseliti k tati da ga njegujem i provedem s njim posljednje godine njegova života", govori Dinka Juričić.

A prije dvadesetak godina njezin otac i brat su gospodarske zgrade u dvorištu kuće preuredili u veliku ribarsku kuću u prizemlju i nekoliko apartmana na katu. Nazvali su taj kompleks Kapetanova kuća i počeli se ondje baviti se turizmom. Gospođa Dinka priča kako im je to isprva donosilo radost no kada se posao razgranao i postao više obveza nego radost, odustali su od turizma.

Prije tri godine, kada joj je otac umro, a brat odselio, stara, ali šarmantno sređena Kapetanova kuća ostala je Dinki. Ona nije željela da kuća zjapi prazna pa je odlučila ostati u Šarengradu.

Otvorila putnicima vrata i srce

Kapetanova kuća ubrzo je postala nadaleko čuvena. Priču o njoj pronosili su putnici koji bi se, prolazeći kroz Šarengrad, ondje zaustavili, nakratko ili na malo duže.

"Plato ispred Kapetanove kuće pravi je magnet putnicima jer se samo spuste nizbrdicom s glavne ceste i eto ih na Dunavu. Zahvaljujući dugim biciklističkim i kajakaškim turama počeli su na platou nicati šatori premorenih biciklista i veslača koji su tu našli sigurno mjesto za noćenje prije nastavka putovanja. Otvorila sam im vrata Kapetanove kuće da im omogućim pristup toaletu i struji za punjenje mobitela. A oni su se postupno počeli useljavati u veliku sobu tražeći hlad, zaklon od kiše, kauč na koji se mogu izvaliti, kuhinju u kojoj mogu kuhati, stol za kojim mogu jesti i domaćina s kojim mogu razgovarati. A ja sam ih jedva dočekala. Nisu ispunili samo prostore Kapetanove kuće, nego su svojim pričama, iskustvima, dogodovštinama i pozitivnom energijom i mene ispunili osjećajem smisla i svrhe", kazuje nam domaćica Kapetanove kuće.

"Beskrajno su mi obogatili život"

Ti su joj ljudi, kaže, beskrajno obogatili život.

"Omogućili su mi da iz nove perspektive promatram život, presložim svoje ljestvice prioriteta, riješim se predrasuda za koje nisam ni bila svjesna da ih imam, da učim, putujem i rastem s njima", dodaje.

Usmenom predajom Kapetanova kuća postala je poznati toponim. Savršeno mjesto za predah gdje se uvijek mogu osjećati sigurno i dobrodošlo. Samo ove godine, kaže nam gospođa Dinka, u Kapetanovu kuću, ali i u njezin život, ušlo je oko tisuću putnika.

"Koliko god im dajem, od svih tih ljudi koji mi dolaze ja dvaput više dobijem. I emocionalno i energetski i na sve moguće načine."

Ideja zajednice stanovanja

Gospođa Dinka nedavno je odlučila učiniti nešto više, oživotvoriti ideju zajednice stanovanja. Ideja se počela ostvarivati koncem ljeta kada je iz Slovenije k njoj u Šarengrad doselila Karmen (na slici dolje).

"Odabrala je jedan od apartmana na katu, donijela svoj namještaj i uredila po svom svoj prekrasni novi dom. Odlučila je promijeniti ulazna vrata i prozore te na terasi napraviti zimski vrt s čajnom kuhinjicom. Ne planira otići odavde. Ima hrpu hobija, puno čita i voli biti sama. Za doručak, ručak i večeru dolazi u moju kuću jer smo zaključile da nam je racionalnije koristiti jednu kuhinju. To nam uštedi vremena, posla i novca, a usput se podružimo, pretresemo dnevne planove, dogovaramo se oko kupovine, izleta i novih lekcija talijanskog koji zajedno učimo. Imamo puno zajedničkog, ali po mnogočemu smo i različite. Još se upoznajemo i prilagođavamo, puno razgovaramo i dizajniramo neka okvirna proaktivna komunikacijska pravila koja će preduhitriti pojavu problema ili pomoći da ih riješimo ako se pojave", objašnjava gospođa Dinka.

"Nismo ovo zamislili kao starački dom"

U Kapetanovoj kući ima još mjesta i javljaju joj se ljudi koji bi se željeli pridružiti njenoj zajednici.

"Neki se javljaju zato što više ne žele biti sami, a neki zato što si više ne mogu priuštiti da žive sami. Javlja nam se puno starijih umirovljenika koji su onemoćali i iz raznih razloga postali nesposobni za samostalan život, a nemaju ikoga tko bi im pomogao. Znam da ovo može zvučati okrutno – tim više što će svatko od nas u nekom trenutku onemoćati i postati nesposoban za samostalan život – ali zajednica stanovanja nije zamišljena kao starački dom. Nismo zamislile suživot u kojem sjedeći pred televizorima gutamo tablete, razgovaramo o bolestima, djeci i unucima koji imaju svoje živote, niti da kukamo nad svakim eurom, živciramo se oko onoga što ne ovisi o nama i što ne možemo promijeniti. I da drhturimo od straha pred smrću", objašnjava.

Prvotno je tražila umirovljene učiteljice i knjižničarke, ali joj se javilo i nekoliko žena koje nisu tih zvanja. Javilo se i nekoliko muškaraca.

"Zapravo, zašto ne" - kaže - "U zajednicu stanovanja dobrodošli su nam svi koji s nama namjeravaju živjeti, a ne samo čekati smrt."

Dinki i Karmen pridružila se i Nadica

Čekajući da popune svoju zajednicu stanovanja, Dinka i Karmen odlučile su pozvati ljude koji bi im se privremeno, na tri mjeseca, pridružili da s njima provedu Božić i zimu. Tako je u Kapetanovu kuću došla i Nadica.

"Ona ima svoje imanje u Zagorju, ali svake zime, dok njezin vrt miruje, ode na tri mjeseca na more ili u inozemstvo. Ove godine svidjela joj se ideja da zimu provede s Karmen i sa mnom. I stvarno nam je dobro zajedno. Spontano smo podijelile poslove oko obroka, dogovaramo se oko jelovnika, koja će koje kolače peći za Božić... Nadica se radosno uključila i u naše učenje talijanskog tako da sad za doručkom malo i čavrljamo na talijanskom."

Nadici, kaže gospođa Dinka, nije ni bila potrebna prilagodba. Naprosto se uključila u njihove živote bez potrebe za kompromisima i dugoročnim očekivanjima.

"Svi znamo da ćemo zajedno provesti samo jednu zimu i nastojimo je provesti što dinamičnije i ljepše. I dalje nudimo ljudima da dođu provesti s nama zimu ili proljeće. Posebno smo osjetljive prema starijim ljudima, umirovljenicima koje će nužda prisiliti da se zbog podivljalih cijena odreknu puno toga na što su navikli. Kada se troškovi života dijele onda se na čudesan način toliko smanje da svi imamo sve što nam treba, čak i više od toga, a svima još i preostane. O radosti druženja ne moram ni govoriti."

"Ljudi su jedni drugima potrebni, ljekoviti"

Na naše pitanje kakav će biti Božić u Kapetanovoj kući, gospođa Dinka nam kroz smijeh odgovara da Božić kod njih traje već dva mjeseca.

"Odavno smo okitili kuću i baš si mislimo, kad nam je tako lijepo dok gore sve te svijeće, zašto ne bismo sve to tako ukrašeno ostavili cijele godine."

Novinari i televizijske ekipe česti su gosti u kući gospođe Dinke. Snimaju reportaže i pišu o njoj, intervjuiraju je. A ona sa svakime strpljivo i široka srca razgovara. Pitamo je smeta li ponekad njoj i ljudima oko nje sva ta medijska izloženost.

"Zapravo nam odgovara, pomaže nam da proširimo poruku. Nastojimo svakome dati drugi dio priče, ali poruka koju šaljemo je ista: želimo potaknuti ljude da se okrenu jedni drugima, otvore svoja vrata ili prihvate vrata koje im je netko drugi otvorio i poziva ih da uđu. Nitko nije osuđen na usamljenost, ni u ovim blagdanskim danima, a ni u ostatku svoga života. Treba samo hrabro donijeti odluku i napraviti promjenu, kao što smo to nas tri učinile. Ljudi su jedni drugima potrebni, ljekoviti. Ne treba ih se bojati. Jedino, zapravo, čega se treba bojati jest gubitak nade, osjećaja svrhe, smisla, životne radosti. Sami prizivamo čudesa u svom životu kad zaboravimo na strah i prihvatimo promjenu."