Djeca bez mreža u mreži države

Australija je ovoga tjedna prva u svijetu iskoračila u naizgled nebranjeni, a zapravo prilično regulirani prostor društvenih mreža zabranivši pristup njima mlađima od 16 godina. Neke druge zemlje pažljivo prate kako će teći australski eksperiment prije nego odluče hoće li krenuti u istom smjeru.

Australski premijer, laburist Anthony Albanese tu je odluku prisnažio stereotipnim argumentom. Kaže kako želi da djeca više vremena provode na terenu za ragbi (dječaci, naravno) ili na igralištu za netball (hibridni sport nalik košarci koji isključivo igraju djevojčice) nego na svojim telefonima. Sve to jer su, kaže, društvene mreže "pošast".

Bi li netko 1970-ih zabranio televiziju?

Albaneseu su 62 godine i kada je sedamdesetih godina prošloga stoljeća bio adolescent vjerojatno je dosta vremena provodio pred televizorom. U to vrijeme nije bilo interneta, ali ekran, kakav god bio, pred nosom je da hipnotizira ljude. Može se lako pretpostaviti kako bi 14-godišnji Albanese reagirao i osjećao se da je onomad australska vlada zabranila njemu i njegovim vršnjacima gledanje televizije - ljutito i frustrirano kao većina današnjih australskih klinaca nakon što ih je zahvatila odluka njegove vlade.

Dokaza pogubnosti društvenih mreža i njihovih algoritama na još meki, neizgrađeni dječji i adolescentski um uvijek se nađe: ovisnost, otuđenje, mentalni problemi, neispavanost, poremećaji pažnje, povodljivost za opasnim ponašanjima...

No pročitamo li kako Australija namjerava provoditi odluku, posljedice se čine podjednako pogubnima. Ako ne i pogubnijima:

"Načini na koje će se provoditi zabrana uključuju zahtjeve korisnicima da dostave osobne dokumente, prepoznavanje lica ili glasa, ili druge oblike digitalnog utvrđivanja identiteta, kako bi dokazali svoje godine kada to bude zatraženo."

Ragbi umjesto TikToka

Ta razina nadzora države, i to ne neke kimjongunovske, nego napredne, demokratske i slobodarske zemlje, zvuči vrlo opasno.

Usto je teško zamisliti da će oko milijun australskih dječaka u dobi od 10 do 16 godina već ovoga, sljedećeg ili nekog iza vikenda, oslobođeni napasti TikToka pohrliti na terene za ragbi, a isto toliko djevojčica radosno zamijeniti Instagram netballom, kako to tamošnji vlastodršci zamišljaju.

Potreba za državnom intervencijom u sve i sva, njeno noćobdijsko guranje nosa u ekrane - bolje rečeno: virenjem iz ekrana dječjih telefona, može izazvati još teže frustracije djece.

Odrediti nultu generaciju

Za početak - a čitamo već da je tako - mnogi australski klinci ovih dana izigravaju državne skenere, zaobilaze zabrane i osim što vježbaju varati državu, dugoročno uče i ne voljeti je. Australija je, moguće, iskoračila u prazno jer je preuzela na sebe odgovornost svojstvenu totalitarnim režimima - nadzirati djecu u onoj privatnoj sferi u kojoj bi nadzor nad njima i odgovornost trebali imati njihovi roditelji.

A ako se već donijela tako drastična zabrana, vjerojatno ne preko noći i bez ozbiljnih istraživanja i studija, nije li trebalo odrediti nultu generaciju od koje će krenuti njena primjena i pripremiti je za taj šok? Ovako će, pretpostavimo, dokačiti mnoge 14-godišnjake i 15-godišnjake - nisu to neozbiljne godine - koji su na društvenim mrežama razvili mrežu veza, prijateljstava i informacija koju će im država sada pokidati i oduzeti, da bi im za godinu, dvije istu vratila (pokidanu) kada napune 16 i zakonski budu oslobođeni 'obveze' da vise na igralištu za ragbi, a ne na TikToku.

'Djeca nam nisu dobro'

Ma koga briga za Australiju, njene zakone i djecu - reći će netko domaći.

No i kod nas ima inicijativa za ograničavanjem pristupa djeci društvenim mrežama. Primjerice, saborska zastupnica Možemo! Ivana Kekin trenutno je na turneji po većim gradovima održavajući panel-rasprave dramatičnog i poopćenog naziva "Djeca nam nisu dobro". Na njima ističe opasnost agresivnog utjecaja algoritama društvenih mreža na ponašanja mladih. Među ostalim se poziva na podatak da se "24 posto adolescenata u Hrvatskoj samoozljeđuje ili si namjerno nanosi bol" sugerirajući da je to posljedica algoritamskog 'upravljanja' ponašanjem mladih.

Čini se prejednostavnim dovesti taj podatak samo u vezu s društvenim mrežama. Trebalo bi zagrabiti podatke iz predinternetskog doba, ako ih ima, jer i tada je bilo adolescentskog samoozljeđivanja i suicida pa vidjeti koliko manje ili više nego sada. Osim toga, pubertet je najfragilnije doba života, bili na Instagramu i TikToku ili ne. Naravno da će svakodnevno bombardiranje problematičnim pa i opasnim sadržajima dovesti krhke mlade duše i tijela u još veća iskušenja. No u takva bi ih iskušenja moglo dovesti i izbacivanje s društvenih platformi, moguće s porastom istih onih problema zbog kojih bi im bile uskraćene.

A jesu li starci dobro?

U vrijeme dok se umjetna inteligencija posvuda prostire, država se ne bi trebala previše igrati 'države' praktički ostavljajući djecu - četrnaestogodišnjake, ne sedmogodišnjake! - na sms-ovima.

Njima su društvene mreže njihov svijet komunikacije u kojemu, kao i u svemu, ima i dobrog i lošeg; prostor gdje saznavaju većinu toga o svemu oko sebe. Oni ne čitaju portale i ne gledaju televizije, većina ih to neće ni s 18. U tim virtualnim entitetima oni postoje koliko i u stvarnima. Naprasno ih izmjestiti otamo, bez jednostranih uvida i bez priprema, može izazvati još veće probleme.

Na koncu, odgovornost je na roditeljima, ne na državi. Ali to onda može otvoriti novi serijal rasprava pod nazivom "Starci nam nisu dobro".