Samo dvije europske zemlje su nuklearne sile. Tadić: "Još ih šest može razviti bombu bez problema"

U sjeni rata u Ukrajini i zbog strepnje mogućim sukobom Rusije i NATO-a, čijih su 29 od ukupno 32 članice redom europske zemlje (pridodamo li im i Tursku koja je manjim dijelom u Europi, to je okruglih 30) Europa i dalje ostaje mekim trbuhom globalnih geopolitičkih odnosa.

Samo dvije europske zemlje imaju svoje nuklearno oružje - Velika Britanija i Francuska. Tri, ako računamo da i Rusija glavninu nuklearnog arsenala drži na svome manjem, europskom dijelu teritorija.

Osim Velike Britanije i Francuske, na teritoriju još četiri europske države razmješteno je nuklearno oružje, ali američko: u Njemačkoj, Italiji, Nizozemskoj i Belgiji. Tursku ovoga puta ne spominjemo jer je američko nuklearno oružje ondje smješteno u zračnoj bazi Incirlik skroz na jugu Turske, blizu Sirije.

Gdje je nuklearno oružje najbliže Hrvatskoj?

Najbliže Hrvatskoj, (američko) nuklearno oružje stacionirano je u dvjema zračnim bazama Aviano i Ghedi na sjeveru Italije. Aviano je, primjerice, oko 350 kilometara udaljen od Zagreba, a Ghedi petstotinjak kilometara. Američke nuklearne bombe smještene su i u zračnoj bazi Büchel u Njemačkoj te u bazama Kleine Brogel u Belgiji i Volkel u Nizozemskoj.

Francuska ima tri baze. U Luxeuil-les-Bainsu i Istresu nalaze se rakete srednjeg dometa 'zrak-zemlja' dok je na poluotoku Île Longue na obali Atlatnskog oceana podmornička baza s interkontinentalnim balističkim raketama. Velika Britanija ima, pak, sve svoje nuklearne rakete na podmornicama u pomorskoj bazi Faslane u Škotskoj.

Francuska raspolaže s oko 290 nuklearnih bojevih glava. Za razliku od Velike Britanije, čiji je nuklearni arsenal striktno vezan uz NATO, Francuska koja nije članica tog saveza sama donosi procjene i odluke o njemu. Uostalom, Francuska je ¸1960-ih, još u vrijeme Charlesa De Gaullea, razvila vlastiti nuklearni arsenal vodeći se uvjerenjem sažetim u frazu da "američki predsjednik nikada ne bi žrtvovao New York za Pariz".

"Sve ruske bojeve glave u europskom su dijelu Rusije"

Gotovo 60 godina nakon potpisivanja Sporazuma o neširenju nuklearnog oružja (NPT - Non-Proliferation Treaty) kojim su se države bez nuklearnog oružja obvezale da ga neće razvijati, a one koje su ga imale da neće širiti svoj arsenal, u Europi se u današnjim okolnostima nove ratne paranoje, podgrijavane čestim prijetnjama iz Moskve, a i oslabljenim pouzdanje u SAD s Donaldom Trumpom na čelu, u nekim se zemljama počela razmatrati mogućnost razvoja vlastitog nuklearnog oružja. Konkretno, u Njemačkoj i Poljskoj.

"Poljska mora težiti najnaprednijim sposobnostima, uključujući nuklearno i suvremeno nekonvencionalno oružje. Ovo je ozbiljna utrka - utrka za sigurnost, a ne za rat", rekao je proljetos poljski premijer Donald Tusk u tamošnjem parlamentu, kako je tada prenio EuroNews.

O logici sadašnjeg razmještaja nuklearnog oružja u Europi razgovarali smo sa stručnjakom za nuklearnu energiju i političkim komentatorom Tončijem Tadićem.

"Kad govorimo o ruskim bojevim glavama, one su sve razmještene u europskom dijelu Rusije. Po sadašnjim informacijama, nijedna nije izvađena iz skladišta i postavljena za lansiranje. One nisu razmještene blizu granice nego dovoljno duboko unutar ruskog teritorija. Jednako tako, sa zapadne strane nuklearne bojeve glave nalaze se u starim članicama NATO-a, ne u onim novim, istočnima."

Isti razmještaj kao i u Hladnom ratu

Stoga Tadić naglašava kako je teza da će Ukrajina ući u NATO i da će potom na njenom teritoriju biti smještene rakete s nuklearnim bojevim glavama "notorna glupost i ruski spin".

"Nikada nisu nuklearne bojeve glave bile smještene u novim članicama NATO-a, posebno ne blizu potencijalnog bojišta, nego uvijek duboko unutar teritorija. Tako je i sa strane NATO-a i s ruske strane", kaže Tadić.

Razmještaj je, u stvari, isti kakav je bio i prije okončanja Hladnog rata. No, nastavi li se sadašnji Trumpov odnos spram Europe i ovdašnjeg nuklearnog kišobrana, Tadić smatra da je moguć i drugačiji raspored nuklearnih bojevih glava.

"Poljska je tražila razmještaj savezničkih bojevih glava na svom teritoriju. Također bi i Njemačka mogla pokrenuti program razvoja vlastite nuklearne bombe ako zaključi da joj SAD više ne pruža jamstvo nuklearnog kišobrana, odnosno da onaj koji joj pružaju Francuska i Velika Britanija više nije dovoljan", ističe.

Koje zemlje imaju znanje, tehnologiju, novac...?

Tadić smatra da uz Njemačku još nekoliko europskih zemalja ima potrebne kapacitete za razvoj nuklearne bombe.

"Što se tiče kapaciteta, onda se kao na moguće nuklearne sile može računati i na Italiju, Švedsku, Poljsku, Tursku pa čak i Španjolsku. Imaju znanje, tehnologiju Sve su to zemlje koje imaju znanje, tehnologiju i dovoljno novca da na takvo što potroše dvadesetak milijardi eura. Nije to beskrajno komplicirano", ističe Tadić.

Stvar je, kaže, samo u procjeni hoće li im američki nuklearni kišobran u budućnosti biti dovoljan.

"Ne zaboravimo da su Britanci i Francuzi razvili svoj nuklearni arsenal 1950 i 1960-ih upravo zato jer su slutili da je američka politika prevrtljiva i da bi se u nekom trenutku moglo dogoditi ono što se sad događa - da u Bijelu kuću dođe netko koga to ne zanima. A koncept nuklearnog kišobrana znači da američki predsjednik svjesno izlaže američke gradove ruskim raketama kao jamstvo da ruske rakete neće padati po europskim gradovima. To je suština priče", dodaje.

"Tko bi lansirao bojevu glavu staru 30 goidna?"

Tadić kaže da je od šest i pol tisuća ruskih nuklearnih bojevih glava oko 1600 aktivnih.

"Ne možemo ozbiljno shvaćati nuklearnu bojevu glavu sastavljenu prije trideset godina. Pa nitko ne vozi toliko star automobil, a kamoli da će lansirati toliko staru bojevu glavu. A od tih 1600, barem trećina trenutno nije upotrebljiva jer u njima treba zamijeniti fuzijsko gorivo i elektroniku. Stoga je teško nagađati koliko ih Rusija doista ima upotrebljivih. Kina je svojih 400 bojevih glava nuklearna sila. Kao i Francuska ili Velika Britanija koja ih ima 140", kazao je Tadić.