Svi pokušaji uvođenja poreza na nekretnine u Hrvatskoj su propali, a svaka najava takvog poteza izaziva burne reakcije. Ipak, već godinama postoji jedna vrsta poreza, a plaćaju ga vlasnici manjeg dijela nekretnina namijenjenih povremenoj upotrebi. Riječ je o porezu na kuće za odmor.
Porez na kuće za odmor uveden je s namjerom oporezivanja nekretnina koje se ne koriste za stanovanje, piše t portal. Zakonom je utvrđen raspon oporezivanja u iznosu od pet do 15 kuna po četvornom metru korisne površine. Pritom se korisnom površinom smatra ukupna podna površina stana ili druge samostalne prostorije, umanjena za širinu zidova koji je prekidaju.
Navedeni porezni raspon utvrđen je početkom devedesetih godina i od tada se nije mijenjao. Jedina izmjena dogodila se lani, kada je zbog uvođenja eura izvršeno preračunavanje ‘na niže’, stoga sada raspon iznosi od 0,66 do 1,99 eura po četvornom metru korisne površine. To znači da za prosječnu vikendicu ili apartman od 70 kvadrata vlasnik plaća minimalno 46,2 eura, a maksimalno 140 eura poreza godišnje.
Visinu poreza unutar navedenog raspona određuje predstavničko tijelo općine ili grada na čijem se području nalazi nekretnina, a utvrđeni porez plaća se godišnje. U praksi lokalne jedinice u atraktivnim turističkim područjima na Jadranu naplaćuju maksimalni porez dok je u unutrašnjosti Hrvatske on u pravilu niži.
Što je kuća za odmor i tko plaća porez?
Prema Zakonu o lokalnim porezima, kućom za odmor smatra se svaka zgrada, dio zgrade ili stan koji se koristi povremeno ili sezonski. Iznimka su gospodarstvene zgrade koje služe za smještaj poljoprivrednih strojeva, oruđa i drugog pribora.
Dakle glavni kriterij za utvrđivanje statusa kuće za odmor je činjenica da se ta nekretnina koristi povremeno ili sezonski ili ima drugu namjenu. Sukladno navedenom kriteriju, kućom za odmor ne smatra se nekretnina koja se koristi cijele godine, i to neovisno o tome koristi li je vlasnik za svoje stanovanje ili je ona u trajnom najmu, kao ni nekretnina pogodna za stanovanje koja se uopće ne koristi.
Tko podnosi prijavu?
Svaki vlasnik nekretnine koji je, sukladno odredbama Zakona o lokalnim porezima, koristi povremeno ili sezonski treba je prijaviti poreznicima radi utvrđivanja porezne obveze.
Podatke o svojoj kući za odmor (mjesto gdje se nalazi i korisnu površinu) mora dostaviti nadležnoj ispostavi Porezne uprave, točnije nadležnom tijelu lokalne samouprave ako ga samo obračunava i naplaćuje, do 31. ožujka godine za koju se utvrđuje porez.
Za nepodnošenje prijave s podacima nužnim za utvrđivanje poreza predviđene su novčane kazne za prekršaj u iznosu od 2000 do 25.000 kuna, sukladno članku 56. Zakona o lokalnim porezima.
Problemi u utvrđivanju poreza
Zbog ovako definirane zakonske odredbe kuće za odmor postoje brojne dileme i nejasnoće oko dokazivanja tko treba, a tko ne treba plaćati porez za nekretninu koja se ne koristi cijele godine.
Zato u praksi brojni vlasnici praznih nekretnina ne plaćaju porez iako ih povremeno koriste, a u nekim slučajevima oni koji u stvarnosti ne koriste nekretninu plaćaju porez.
Primjerice, ako se kuća ili stan za koji je vlasnik dobio rješenje o porezu više ne koristi, vlasnik mora dokazati da nije boravio u nekretnini, što nije jednostavno.
S druge strane, postoje brojne nekretnine na koje se ne plaća porez, a ispunjavaju zakonske kriterije za oporezivanje. Primjerice, u Zagrebu postoje deseci tisuća praznih stanova u vlasništvu domaćih i stranih osoba na koje se ne plaća porez, a nema sumnje u to da se barem dio njih povremeno koristi.
Poseban slučaj su brojne kuće diljem Hrvatske koje nakon smrti vlasnika postaju nasljedstvo potomaka, a oni žive na drugim lokacijama. Po zakonu bi se one također trebale tretirati kao kuće za odmor ako ih vlasnici privremeno koriste.
Tu se pak postavlja pitanje što je privremeno (sezonsko) korištenje. Je li to, primjerice, ako se kuća obiđe dva, tri puta godišnje radi održavanja ili to mora biti duže razdoblje upotrebe.
Postoje i slučajevi da pojedinci koji provode više vremena u vikendicama nastoje izbjeći porez prijavom boravišta u kući za odmor. No to ih ne oslobađa obveze plaćanja poreza, odnosno nije dokaz da se objekt koristi za stalno stanovanje. Ipak, kada bi i dokazali da koriste vikendicu za stalno stanovanje, mogli bi se naći u još goroj situaciji.
Naime, ako bi se doslovno tumačio zakon, osoba koja, primjerice, ima stan u Zagrebu i vikendicu na moru u kojoj provodi više vremena trebala bi biti oslobođena poreza za vikendicu, ali bi onda za stan u Zagrebu, koji povremeno koristi, trebala plaćati porez.
Tko po zakonu može biti oslobođen poreza?
Dodatnu zbrku uvode zakonske odredbe o oslobađanju od plaćanja poreza na kuće za odmor.
Između ostaloga, u zakonu se nalazi i prilično rastezljiva odredba po kojoj su poreza oslobođeni vlasnici starih i trošnih objekata. Kako u njemu ova odredba nije detaljnije razrađena, postavlja se pitanje po kojim se kriterijima određuje da je neki objekt star i trošan.
Inače, poreza su još oslobođeni vlasnici koji ne mogu koristiti kuću za odmor zbog ratnih razaranja ili prirodnih nepogoda (požar, poplava, potres) te oni koji u svojim nekretninama zbrinjavaju prognanike i izbjeglice.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!