Mapa Jugoslavije iz 1961. otkriva surovu istinu: U ovim dijelovima gotovo nitko nije znao čitati

Karta koja služi kao ilustracija zapravo oslikava poslijeratnu Jugoslaviju, piše Nova.rs. Popis je sadržavao 21 pitanje i dodatni list za podatke o kućanstvu te upitnik za stan, kao i uputu za popunjavanje. Ovo je bio peti popis po redu od nastanka Jugoslavije.

Popis je pokazao da su obrazovno najnapredniji bili sjeverozapadni dijelovi tadašnje Jugoslavije. Slovenija gotovo u cijelosti ulazi u zonu najniže nepismenosti, a vrlo dobro su stajali i veliki dijelovi Hrvatske, osobito sjever, Istra i širi gradski pojas. Ti dijelovi Jugoslavije početkom šezdesetih imali su stabilniju školsku mrežu, povoljniju socijalnu strukturu i snažnije nasljeđe ranije modernizacije.

Takav raspored nije slučajan. Povjesničari koji su analizirali regionalnu pismenost u Jugoslaviji ukazuju da su razlike nastajale dugo, pod utjecajem povijesnog nasljeđa različitih imperija, financijskih mogućnosti, državnih politika, društvenih normi i odnosa prema školovanju. Drugim riječima, krajevi koji su ranije ušli u administrativno uređeniji, urbaniji i obrazovno dostupniji sustav, dočekali su drugu polovinu 20. stoljeća s mnogo boljom početnom pozicijom, navodi se u istraživanju „Regionalna pismenost u Jugoslaviji“ koje je objavio časopis „Istorija 20. veka“.

Sjever Srbije, posebno Vojvodina, također na mapi izgleda znatno povoljnije od velikog dijela ostatka zemlje. To potvrđuje obrazac koji se vidi i u drugim dijelovima nekadašnje države. Ravničarski, urbaniji i infrastrukturno povezaniji krajevi imali su manje nepismenih, dok su planinske, ruralne i izoliranije oblasti mnogo sporije hvatale korak s modernim obrazovanjem.

Nasuprot tome, najteža slika otvara se u južnim, jugozapadnim i dijelovima središnjih područja Jugoslavije. Na mapi su najuočljivije zone visoke nepismenosti vidljive na Kosovu, u velikom dijelu Bosne i Hercegovine, u pojedinim dijelovima Sandžaka, sjeverne i istočne Crne Gore, kao i u dijelovima Makedonije. Tu nepismenost više nije moguće promatrati kao izolirani društveni problem. Ona je bila simptom šireg zaostatka, slabije razvijene prometne i školske infrastrukture, siromašnijeg sela i sporije transformacije tradicionalnog društva.

Upravo zato ova mapa ne govori samo o tome tko je znao čitati i pisati, već i gdje je država uspijevala doprijeti školom, a gdje nije. U krajevima s višom nepismenošću život se mnogo dulje odvijao u okviru lokalne zajednice, bez snažnijeg dodira s gradom, industrijom i institucijama. Obrazovanje je tamo češće bilo privilegija nego standard.

Dodatno, istraživanja pokazuju da je problem bio izraženiji među ženama nego među muškarcima, što je osobito pogađalo tradicionalnije i seoske sredine. U publikaciji Muzeja Jugoslavije, zasnovanoj na statističkim izvorima, navodi se da je 1961. u Jugoslaviji i dalje 21 posto stanovništva bilo nepismeno, kao i da su razlike među republikama bile ogromne. Dok je u Sloveniji nepismenost gotovo nestala, u pojedinim selima na Kosovu nije bilo ni jednog pismenog lica koje bi moglo popisivati nepismene.

To je možda i najjači zaključak ove karte, piše Nova.rs. Jugoslavija je 1961. formalno bila jedna država, ali obrazovno nije bila jedinstven prostor. Njezin sjeverozapad već je duboko ulazio u eru masovnog školovanja, dok su pojedini južni i unutarnji krajevi i dalje vodili bitku s elementarnom pismenošću.

Poslijeratna Jugoslavija jest pokrenula veliku kampanju opismenjavanja, otvarala škole i širila osnovno obrazovanje, ali ni do šezdesetih nije uspjela poništiti višedesetljetne, a ponegdje i višestoljetne razlike. Taj proces bio je spor, mukotrpan i neravnomjeran.

Popis iz 1961. godine dragocjen je povijesni dokument o tome kako izgleda zemlja kada obrazovanje nije ravnomjerno raspoređeno. Tamo gdje su škole, gradovi i institucije ranije pustili korijen, nepismenost se povlačila brže. Tamo gdje su siromaštvo, izolacija i tradicionalni obrasci duže opstajali, nepismenost se zadržala kao tvrdokoran društveni ožiljak.