Stručnjakinja otkriva: Ovih pet tipova ljudi ne bi smjeli imati psa

Kari, autorica portala Pethelpful, koja ima iskustvo rada u pansionima i dnevnim boravcima za pse, objašnjava za Express da je problem u tome što danas pas može doći u ruke gotovo svakome.

„Budući da svatko može nabaviti psa, mnogi ljudi koji ih zapravo ne bi trebali imati dolaze do njih na razne načine. Većina kupuje psa, a da nema ni osnovnu predodžbu o tome što jednom psu zaista treba“, kaže ona. Prema njezinim riječima, postoji pet tipova ljudi koji nikada ne bi trebali imati psa.

Prvi su pušači, osobito oni koji puše u zatvorenom prostoru ili u blizini svojeg ljubimca

Pasivno pušenje ne nestaje samo od sebe. Dim se zadržava u zraku, upija u namještaj i izlaže pse toksinima od kojih se ne mogu zaštititi. Kari podsjeća da psi imaju organe poput naših – pluća, srce, želudac i mozak – i da sve što šteti ljudima šteti i njima. Iako je i sama nekoć pušila, kaže da je pazila da svoje pse poštedi štetnih tvari, prenosi Nova.rs.

Istraživanja Kraljevskog veterinarskog koledža pokazala su da psi koji žive s pušačima imaju znatno višu razinu kotinina u krvi, što dokazuje da apsorbiraju nikotin iz pasivnog pušenja. To značajno povećava rizik od raka nosa, sinusa i pluća. Rizik raste s količinom dima, pri čemu su psi s duljom njuškom skloniji raku nosa i sinusa, dok su oni s kraćom i srednjom njuškom više nego dvostruko izloženiji riziku od raka pluća.

Drugu skupinu čine ljudi koji često putuju

Povremeno putovanje bez psa nije problem, ali ako su putovanja stalan dio života, pas možda nije dobar izbor. Kari objašnjava da psi ne mogu ostati sami kod kuće, pa moraju biti ostavljeni na čuvanje ili u pansionu. Ako je pansion jedina opcija, to za mnoge pse može biti vrlo stresno i usamljeno iskustvo. Takva su mjesta često bučna i kaotična, a osoblje nema mogućnost posvetiti se svakom psu pojedinačno. Zbog poremećenog ritma psi često obavljaju nuždu u boksu i ostaju u takvim uvjetima dok se prostor ne očisti, što dodatno povećava stres.

Treći tip ljudi koji ne bi trebali imati psa su lijeni vlasnici

Psima su potrebni svakodnevna fizička aktivnost, mentalna stimulacija i dosljedan trening. Preskakanje šetnji, zanemarivanje igre i izostanak rutine često dovode do frustriranih, dosadnih ili destruktivnih ljubimaca. Kari ističe da se neki psi mogu istrčati igrajući se s drugim psima ili u dvorištu, ali ako kućanstvo nema dvorište, nema drugih ljubimaca i vlasnik ne voli igrati se sa psom ili ga izvoditi u šetnju, tada pas nije dobar izbor.

Prema podacima portala PetMD, znakovi da pas nema dovoljno kretanja uključuju debljanje, uništavanje stvari u kući, povučeno ponašanje, hiperaktivnost, pretjerano lajanje ili cviljenje te ukočenost.

Četvrtu skupinu čine neodgovorni u prehrani

Riječ je o vlasnicima koji psima daju jesti sve i svašta, bez razmišljanja i bez jasnog rasporeda. Psima je potrebna uravnotežena prehrana, a ostaci sa stola i neredoviti obroci mogu dovesti do pretilosti, probavnih problema i dugoročnih zdravstvenih tegoba. Kari upozorava da mnogi ljudi vjeruju kako psi mogu jesti bilo što i na tome napredovati, ali takvi ljudi, prema njezinu mišljenju, ne bi trebali imati psa. Jeftina hrana često sadrži sastojke koji psima nisu potrebni, poput žitarica, kukuruza i aditiva, koji nemaju nutritivnu vrijednost i čine najveći dio takvih proizvoda. Iako su psi mesojedi i potrebna im je prehrana bogata mesom, njihove potrebe ovise o dobi, zdravstvenom stanju i razini aktivnosti.

Peti tip su nepromišljeni vlasnici

Bez obzira na to ima li netko veliko dvorište, mali vrt ili samo balkon, psi ne bi smjeli biti ostavljeni vani cijeli dan. Ljudi koji smatraju da je to prihvatljivo, prema riječima stručnjaka, nisu prikladni za vlasnike pasa. Psi su društvene životinje snažno vezane uz svoju ljudsku obitelj. Potrebni su im pažnja i bliskost, a dugotrajna izolacija na otvorenom može im nanijeti ozbiljnu psihičku patnju. Uz to, psi koji stalno borave vani izloženi su ozljedama od drugih životinja, ljudi i vremenskih uvjeta.

Zaključak stručnjakinje je jasan: imati psa nije samo emotivna želja, već ozbiljna odgovornost koja zahtijeva vrijeme, znanje i spremnost da se potrebe životinje stave ispred vlastite udobnosti.