Na dijagnozu produženog covida jedna Beograđanka čekala je dugo. Jer sistemksa pomoć i podrška pacijentima poput nje u susjednoj zemlji ne postoji. Posljedice po zdravlje pacijenata najčešće su trajne. Prije četiri godine, Katarina je završila fakultet i počela raditi. Ubrzo se, kao i mnogi drugi, zarazila koronavirusom. I nakon što je bolest prošla, osjećala je simptome.
„Najgori dan u tom periodu je izgledao tako da noću ne možete spavati od bolova, a onda ujutru zaspite i prespavate narednih 48 sati. Kao da ste, praktično, umrli“, navodi Katarina Marinković.
Pomoć je tražila u gotovo svim zdravstvenim ustanovama pa i u onim označenim kao “long-covid centar”, ali nailazila je samo na nerazumijevanje. Kaže i kako joj je liječnica na hitnoj, kada joj je sve ispričala, predložila da šeta s dečkom i provodi vrijeme s njim pa će joj simptomi, sigurno, nestati jer se radi o nečem hormonskom.
Ali, nije prestajalo. Zbog čestih izostanaka, a bez dijagnoze, ostala je bez posla. Okolina je postala sumnjičava, obitelj ju je podržala. „Doduše, bilo je momenata kada su sa mnom odlazili kod liječnika i bili uvjeravani da će to proći i govorili su mi da će proći, da nije tako strašno, iako su vidjeli, praktično, moj invaliditet”, govori.
Nakon višemjesečne potrage za odgovorom na pitanje što joj je, odgovor je dobila na beogradskom Institutu Dedinje.
„Ovo je moja terapija za produženi covid“, navodi pokazujući pun hladnjak lijekova, čajeva i suplemenata.
Najmanje 65 milijuna ljudi na svijetu živi s posljedicama covida, a procjene EU-a su da oko 30 posto pacijenata, nakon korone, pati od sindroma kroničnog umora koji je dijagnosticiran i Katarini.
„Pacijenti koji imaju ovaj sindrom se osjećaju, neovisno od toga bave li se fizičkom ili psihičkom ili bilo kakvom aktivnošću, da su bez energije, da sve poslove obavljaju s manje elana i zadovoljstva“, objašnjava neurolog Ranko Raičević.
Sindrom kroničnog umora u Srbiji tretiraju neurolozi u ustanovama tercijarne zdravstvene zaštite. Kao vrsti produženog covida, u svijetu ovoj bolesti posvećuju posebnu pažnju.
„U ostalim zemljama iskustva su različita, od onih koje imaju klinike posvećene samom sindromu, do onih koji na sindrom gledaju kao na psihosomatsko oboljenje, kao što je, recimo, Litva“, prenosi Ina Ignjatović iz Udruženja oboljelih od sindroma kroničnog umora i krize svijesti.
Pošto se specijalizirani centri za liječenje produženog covida u Srbiji nisu pokazali efikasnim, pacijenti su, prema vlastitim riječima, uglavnom prepušteni samima sebi, odnosno grupama na društvenim mrežama – odakle je, po dijagnozu, krenula i Katarina.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!