Europa ovisi o Trumpovoj milosti i sama je kriva za to

Koliko još Europa može dati da bi umirila Trumpa? Unatoč mjesecima ustupaka – od trgovine i obrane do tehnoloških propisa – odnosi između SAD-a i njegovih tradicionalnih saveznika ostaju nestabilni kao i prije.

U listopadu se činilo da odnosi ponovno idu nizbrdo, kada je Bijela kuća najavila da će američki predsjednik održati novi krug osobnih razgovora s Vladimirom Putinom, i to pod pokroviteljstvom mađarskog premijera Viktora Orbána. Samit u Budimpešti ubrzo je otkazan, a Washington je zatim uveo sankcije velikim ruskim energetskim tvrtkama. Ipak, još jednom se pokazalo da je briselska „šarmantna diplomacija“ samo klimava kula od karata, piše The Nation.

Ustupci bez kraja

Krajem srpnja, predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen pristala je na izrazito neuravnotežen trgovinski sporazum s Washingtonom kako bi izbjegla otvoreni trgovinski rat između SAD-a i EU-a. Sporazum, potpisan na Trumpovu golf-terenu u Škotskoj, uvodi 15-postotnu nadoplatu na europske izvoze u SAD, bez mogućnosti europske odmazde. Mnogi su se nadali da će to označiti početak stabilnijih odnosa.

No, ni to nije zadovoljilo Trumpovu nezasitnu želju za dominacijom. Bijela kuća sada zahtijeva da Bruxelles izuzme američke korporacije iz europskih ekoloških propisa i zakona o korporativnoj odgovornosti, koje Washington smatra „pretjeranim regulatornim miješanjem“.

„Nećemo povlačiti naše zakone“, izjavila je glasnogovornica Komisije 9. listopada. Ipak, prema medijima, Bruxelles već priprema popis mjera deregulacije kako bi dokazao da je spreman ići na ruku Trumpovim zahtjevima.

Tehnološki sukobi

Sjedinjene Države i EU sukobile su se i oko regulacije tehnoloških divova. Početkom rujna, Europska komisija kaznila je Google s gotovo 3 milijarde eura zbog monopolske prakse na tržištu internetskog oglašavanja. Trump je na platformi Truth Social poručio da njegova administracija „neće dopustiti takve diskriminatorne postupke“, otvoreno se svrstavajući uz američke tehnološke korporacije.

Slučaj se nakratko smirio, no 24. listopada Komisija je preliminarno utvrdila da je Meta prekršila pravila o moderiranju sadržaja na Facebooku i Instagramu. Bruxelles će, čini se, odgađati nove sankcije kako ne bi ponovno izazvao bijes Bijele kuće. U prosincu Komisija planira predstaviti novi paket „pojednostavljenja“ digitalnih propisa.

„Bolje klečati nego riskirati“?

Možda Europa, tvrde neki, nema drugog izbora nego se prilagoditi. U komentaru za Financial Times iz rujna 2024., kolumnist Janan Ganesh napisao je da, ako je cijena američke zaštite podložnost u trgovinskim pitanjima, Europa mora „prihvatiti položaj“. Po njemu, to je „privremena strategija na putu prema većoj samostalnosti“.

No, ta bi se logika mogla opravdati jedino kada bi europska popustljivost doista donosila rezultate. Umjesto toga, EU se sve više uklapa u globalne lomove. Mjesecima nakon 12-dnevnog rata između Izraela i Irana, europske su sile ponovno stale iza Washingtona, obnovivši sankcije Teheranu. Iako su Francuska i nekoliko drugih država u UN-u priznali palestinsku državnost, njihov se utjecaj pokazao simboličnim – dok Bruxelles podržava Trumpov 20-točkovni plan za Gazu, koji predviđa dugotrajnu izraelsku okupaciju.

Zašto se Europa predaje

Europska nemoć ima mnogo uzroka. Unutarnje podjele među 27 država članica i institucionalna tromost Bruxellesa čine svaku ozbiljnu politiku autonomije gotovo nemogućom. Političari poput Giorgie Meloni i Viktora Orbána, otvorenih Trumpovih simpatizera, dodatno otežavaju zajednički odgovor.

Predsjednica Komisije Ursula von der Leyen, ponovno izabrana 2024., vjeruje da su bliski odnosi s Washingtonom nužnost. U govoru o stanju Unije 10. rujna nazvala je svoj dogovor s Trumpom „najboljim mogućim“ i izvorom „stabilnosti u vremenima globalne nesigurnosti“.

No, politička cijena te politike mogla bi ubrzo doći na naplatu. U Europskom parlamentu su u listopadu i lijeve i desne oporbene skupine pokušale, ali bezuspješno, izglasati nepovjerenje Komisiji zbog trgovinskog dogovora s SAD-om i nejasne vanjske politike. Parlament bi, međutim, mogao pojačati pritisak na Komisiju da dosljednije provodi tehnološke propise.

Sve veće nezadovoljstvo javnosti

Popuštanje Bruxellesa Washingtonu sve se više osjeća i među građanima. Istraživanje koje je u rujnu objavio francuski časopis Le Grand Continent, provedeno u pet najvećih država EU-a, pokazuje da većina ispitanika osjeća „poniženje“ zbog uvjeta američko-europskog trgovinskog sporazuma.

Taj osjećaj, iako još uvijek ne poprima politički oblik, lako je razumjeti: osim spuštanja carina i ublažavanja propisa, Unija se obvezala kupiti 750 milijardi eura američke energije u narednim godinama.

Zagovornici sporazuma ističu da su ti uvjeti neobvezujući, no poruka je jasna – Washington se mora zadovoljiti, po svaku cijenu.

Oružje i obrana – američki biznis

Od ruske invazije na Ukrajinu, europska ovisnost o američkoj obrambenoj industriji samo je porasla. Između 2020. i 2025. godine, 64 posto europskih vojnih nabava dolazilo je iz SAD-a (u usporedbi s 52 posto u prethodnom razdoblju).

Na NATO samitu u lipnju 2025., europske članice pristale su na Trumpov zahtjev da troše 5 posto BDP-a na obranu, što će američkim dobavljačima donijeti ogromnu korist. Ljetni trgovinski sporazum uključuje i obvezu Europe da „značajno poveća kupnju američke vojne opreme“, dok EU sada razmatra korištenje zamrznute ruske imovine za financiranje ukrajinskih kupnji američkog oružja.

Europa bez volje

U Bruxellesu i „autonomnim“ prijestolnicama poput Pariza još se njeguje nada da bi rastuće globalne napetosti mogle potaknuti preporod europske samostalnosti. No, kako je upozorio Mario Draghi u svom izvještaju iz 2024. o opadanju europske konkurentnosti, „neaktivnost ugrožava ne samo našu konkurentnost, nego i naš suverenitet“.

Godinu dana kasnije, promjena još nema. Unutarnja tromost i diplomatska nesigurnost pretvaraju europsku vanjsku politiku u beskrajni niz ustupaka – s Washingtonom kao jedinim stvarnim pobjednikom.