Savez "Merzoni": Sprema li se jedan od najvećih obrambenih projekata EU-a?

Premda su političari u mnogočemu neočekivani partneri, njihov je savez tiho počeo mijenjati ravnotežu moći u Europi. U najnovijem pokazatelju te dinamike, zajednički dokument o politikama koji su izradili Merz i Meloni trebao bi biti predstavljen partnerima u Europskoj uniji na neformalnom summitu 12. veljače 2026., uz poziv na reforme kojima bi se povećala konkurentnost Unije.

Odmak od „Merkrona“

Poslijeratna europska politika već je doživljavala pomicanja svog težišta, ali ona su se uglavnom kretala oko Francuske ili Njemačke, dviju najvećih gospodarstava Unije. Sposobnost Ujedinjenog Kraljevstva da dominira politikom EU-a uvijek je bila ograničena njegovim kasnim priključenjem „europskom projektu“ i unutarnjom ambivalentnošću. To je u potpunosti okončano referendumom 2016. godine kojim je Ujedinjeno Kraljevstvo napustilo Uniju.

Gotovo desetljeće nakon Brexita Europa se vrtjela oko osi koju su činili njemačka kancelarka Angela Merkel (za koju se po europskim kuloarima počelo širiti da bi se mogla vratiti u politiku, i to na mjesto Steinmeiera) i francuski predsjednik Emmanuel Macron, savez prozvan „Merkron“: Merkelin pomalo nespretan šarm i oprezni pragmatizam upareni s Macronovom karizmom i ambicioznim europskim idealizmom. Njihovo zajedničko vodstvo pomoglo je EU-u da prođe kroz Brexit, prvi mandat Donalda Trumpa i pandemiju.

No vremena su se promijenila.

Merkel je otišla. S dužnosti kancelarke povukla se u prosincu 2021. Macron se, pak, suočava s političkim poteškoćama u domovini i sve više nalikuje onome što diplomati i novinari opisuju kao europsku „Kasandru“: u pravu u svojim upozorenjima o globalnoj nestabilnosti, ali sve manje sposoban mobilizirati potporu kod kuće ili diljem kontinenta za suočavanje s tim izazovima.

Kraj ere „Merkrona“ poklopio se s nizom kriza s kojima se Europa suočava, uključujući ruski rat u Ukrajini, nepredvidivost Sjedinjenih Država, rastuće klimatske pritiske, trajne migracijske napetosti i kolaps režima kontrole naoružanja.

Utješna pretpostavka iz razdoblja nakon Hladnog rata da je mir u Europi trajan – nestala je.

Neočekivano partnerstvo

U taj vakuum stupili su Merz i Meloni. Na prvi pogled, riječ je o neobičnom paru.

Merz je konzervativni atlantist i otvoreni ekonomski liberal. Njegova poruka – i naslov knjige iz 2008., „Kapitalizam, usudi se više“ – signalizira zaokret prema snažnijoj tržišnoj agendi nakon godina opreznog centrizma pod Merkel. Merz inzistira na tome da Njemačka mora obnoviti svoje vojne kapacitete – što predstavlja odmak od desetljeća njemačke, ali i šire europske suzdržanosti prema takvim potezima.

Meloni je, s druge strane, došla na vlast iz talijanske nacionalističke desnice. Stranačka loza njezine stranke Fratelli d’Italia (Braća Italije) seže do ostataka Mussolinijevih fašista. Ipak, na vlasti se pokazala politički vještom, pozicionirajući se kao odgovoran i prilično uspješan europski akter. Kao premijerka zadržala je potporu Ukrajini i suradnju s Europskom unijom, odbacivši ranije bojazni. Jednako je vješto izgradila snažne veze s Washingtonom – uključujući Trumpov politički krug – te pokazala sposobnost strateške prilagodbe, piše The Conversation.

Meloni kao most nacionalističke i mainstream Europe

Kritičari je nazivaju oportunisticom; pristaše pragmatičarkom. U svakom slučaju, Meloni je ovladala političkom transformacijom, postavši most između nacionalističke i mainstream Europe.

Merza i Meloni manje povezuje ideologija, a više nužnost.

Njemačka ostaje gospodarski motor Europe, ali trebaju joj partneri kako bi potaknula jačanje obrambenih kapaciteta i konkurentnosti. Italija traži veći utjecaj i vjerodostojnost u središtu europskog odlučivanja.

Obje vlade sada govore jezikom strateške autonomije: Europa mora biti sposobna braniti se i štititi svoje interese čak i ako SAD postane nepouzdan. Kako navodno stoji u zajedničkom dokumentu: „Nastaviti sadašnjim putem nije opcija. Europa mora djelovati sada.“

Europa se ujedinjuje protiv „prijatelja-neprijatelja“

Ironično, europsko jedinstvo često je nastajalo kao odgovor na krizu.

Brexit je ojačao proeuropske osjećaje na kontinentu. Invazija Vladimira Putina na Ukrajinu oživjela je NATO i suradnju unutar EU-a.

Sada je Trump – svojim koketiranjem s napuštanjem obveza prema NATO-u, prijetnjama carinama i propitivanjem teritorijalnih aranžmana poput Grenlanda – izazvao šok u europskoj političkoj svijesti.

Nedavne ankete pokazuju snažnu potporu jačoj obrambenoj suradnji EU-a i većem jedinstvu pred globalnim prijetnjama.

To otvara politički prostor za politike koje bi prije deset godina bile teško zamislive: jačanje vojske, obrambenu integraciju, industrijsku zaštitu i strožu migracijsku politiku.

Obrana i militarizacija

Najdramatičnija promjena događa se, vjerojatno, u Njemačkoj. Desetljećima je Berlin izbjegavao vojno vodstvo, opterećen poviješću i zaštićen američkim sigurnosnim jamstvima. Ta era završava.

Njemački dužnosnici sve češće govore o ponovnom naoružavanju, europskoj obrambenoj spremnosti i dugoročnoj strateškoj konkurenciji.

Merz je u rujnu 2025. izjavio: „Nismo u ratu, ali više nismo ni u miru.“

Novi njemačko-talijanski akcijski plan jača suradnju u obrani, kibernetičkoj sigurnosti i strateškim industrijama. Obje vlade ističu lojalnost NATO-u, ali istodobno guraju jačanje europskih vojnih kapaciteta.

Ideja europske obrambene sile, nekoć smatrana fantazijom, sada se ozbiljno razmatra. Rim navodno planira ugovor s njemačkim proizvođačem oružja Rheinmetallvrijedan do 20 milijardi eura, što bi bio jedan od najvećih zajedničkih obrambenih projekata u Europi.

Što dobivaju Meloni i Merz?

Za Meloni, partnerstvo s Berlinom donosi legitimitet. Italija je tradicionalno oscilirala između europskog vodstva i periferne frustracije. Savez s Njemačkom vraća je u središte odlučivanja.

Istodobno, Meloni se može predstavljati kao nacionalno orijentirana kod kuće i nezamjenjiva u Europi.

Njemačka pak dobiva političku fleksibilnost i partnera usklađenijeg s pragmatičnim europskim politikama.

Macronova ambiciozna federalistička vizija ponekad je otuđila opreznije partnere. Italija Merzu nudi pragmatičnu protutežu, fokusiranu na konkurentnost, migracije i industrijsku politiku, a ne na veliku institucionalnu reformu.

Francuska nije potpuno istisnuta – i dalje predvodi u nuklearnom odvraćanju i diplomaciji. No politički zamah sada je na strani vlada koje prioritet daju sigurnosti i konkurentnosti.

Hoće li uspjeti?

Partnerstvo „Merzoni“ suočeno je s velikim testovima.

Talijansko gospodarstvo ostaje krhko, a njemački izvozni model suočava se s globalnim promjenama. Krajnja desnica i populistički pokreti i dalje izazivaju koheziju EU-a. Obrambena integracija ostaje politički osjetljiva.

Ipak, nužnost često pokreće europsku integraciju. Kako se krize gomilaju, suradnja postaje manje izbor, a više potreba.

Pravo je pitanje može li Europa prijeći s reaktivnog upravljanja krizama na proaktivnu geopolitičku strategiju.

Za sada, neočekivano njemačko-talijansko partnerstvo sugerira da se politička karta Europe prekraja – ne kroz velike federalne vizije, nego kroz pragmatične saveze oblikovane strahom, nužnošću i prilikom.