Kada je početkom listopada američki predsjednik Joe Biden izjavio da je rizik od "nuklearnog Armagedona" na najvišim razinama još od kubanske krize 1962., reakcije su bile pune skepse i kritike. Ipak, visoki američki dužnosnici rizik od eskalacije u Ukrajini koja bi uključivala nuklearno oružje shvaćaju, čini se, smrtno ozbiljno.
Kasnije istog mjeseca, američki ministar obrane Lloyd Austin telefonski je razgovarao sa svojim ruskim kolegom Sergejem Šojguom čak dvaput u tri dana, nakon što je Šojgu iznio tvrdnje da ukrajinske snage planiraju koristiti radioaktivnu ‘prljavu bombu’ i za to okriviti Moskvu. Jasno je zašto je Pentagon bio zabrinut: ruske laži o ‘prljavoj bombi’ mogle su poslužiti kao priprema terena za potencijalno rusko korištenje nuklearnog oružja, piše Aleksandar Gabuev za Atlantic.
Američki vojni zapovjednici zabrinuti su da bi Moskva mogla krenuti opasnim putem nuklearne eskalacije usred bolnih i ponižavajućih poraza koje su ruske snage pretrpjele na bojišnicama u Ukrajini. Posljednji takav poraz, i veliki znak problema koje ruska vojska ima u zadržavanju kontrole nad okupiranim teritorijima, jest povlačenje iz grada Hersona, kojeg je Rusija proglasila svojim teritorijem prije tek nekoliko tjedana.
Putin odluke donosi impulzivno i ćudljivo
Ono što situaciju čini toliko opasno je način na koji ruski predsjednik Vladimir Putin donosi odluke: impulzivno i ćudljivo. Od svog početka, rat u Ukrajini pružio je mnoge primjere Putinovih emocionalnih pretjeranih reakcija na događaje, kao i njegovih krivih procjena. Jedan takav primjer je Putinova odluka da anektira Krim 2014. nakon revolucije u Kijevu, a rezultat je da je taj poluotok sada nevjerojatno važan u ruskom ratu. Sudeći po njegovim izjavama i ponašanju, čini se da ruski vođa vjeruje da ovaj sukob, koji je sam započeo, ima egzistencijalnu važnost za njegovu zemlju, njegov režim, njegovu vladavinu, i da si ne može priuštiti da ga izgubi.
VEZANE VIJESTI
Neki ljudi, razumljivo, radije vjeruju da ne postoje uvjeti pod kojima bi Kremlj upotrijebio nuklearno oružje u Ukrajini, i da se rusko zveckanje nuklearnim oružjem može lako odbaciti. Ovo je po mom mišljenju, piše Gabuev, pogrešno.
U osam mjeseci rata u Ukrajini viđeno je mnogo situacija u kojima je Moskva signalizirala da postoje granice, ali nijednom ih nije prešla. U ožujku je zaprijetila da će gađati konvoje sa Zapada koji u Ukrajinu donose oružje iz zemalja članica NATO-a, a ta prijetnja nije donijela neke rezultate. U rujnu je Moskva objavila da će upotrijebiti sva sredstva koja ima na raspolaganju da bi branila četiri anektirane ukrajinske regije – nekoliko dana kasnije, ukrajinske snage oslobodile su grad Liman u Donjecku, a Rusija nije eskalirala.
Neki će naglasiti rusku doktrinu, objavljenu u lipnju 2020., koja dopušta korištenje nuklearnog oružja protiv nenuklearne sile samo u slučaju da je u opasnosti samo postojanje ruske države. Ova nejasna definicija, kažu, znači da bi Kremlj mogao posegnuti za nuklearnim oružjem ako je “prava Rusija” napadnuta, ali da ga Putin neće upotrijebiti da bi branio teritorije koji po međunarodnom zakonu pripadaju Ukrajini, što uključuje i Krim.
Uloga Kine, Indije i Turske
Onda postoji ideja da bi Putina od upotrebe nuklearnog oružja mogla odvratiti izrazito negativna reakcija koju bi na to imali malobrojni ekonomski partneri Rusije – najbitniji su tu Kina, Indija i Turska. Dodatno, kažu neki analitičari, efikasnost takvog oružja na bojištima u Ukrajini je upitna. Ukrajinske snage vrlo su pokretljive, što znači da bi napad na njih taktičkim nuklearnim oružjem zahtijevao ispaljivanje velikog broja rundi, a efekt bi bio upitan. Takav postupak također bi u opasnost doveo ruske snage i civilno stanovništvo na Krimu i nedavno anektiranim teritorijima.
Dosad su i ukrajinski čelnici, kao i stanovnici, umanjivali psihološki učinak koji bi imala upotreba nuklearnog oružja. Na kraju, postoji nada da će američke poruke i snaga utjecati na kalkulacije Kremlja. Kada bi SAD, kako su sugerirali neki umirovljeni američki generali, zaprijetio da će upotrijebiti svoju golemu konvencionalnu vojnu silu protiv ruskih vojnih meta u Ukrajini (uključujući Krim) kao odgovor na bilo kakav nuklearni napad, Putin bi zasigurno ustuknuo.
To su argumenti kojima se odbacuje mogućnost upotrebe nuklearnog oružja od strane Moskve. Ali ako uzmemo u obzir sve što znamo o ruskom vođi, nema dokaza da je spreman napustiti ilegalno anektirane teritorije, pogotovo Krim kojeg Putin vidi kao nešto što definira njegovo mjesto u povijesti. Ako Putin ne može Krim braniti konvencionalnim oružjem, tada bi njegovo odbijanje korištenja svih sredstava koja ima na raspolaganju, uključujući nuklearno oružje, moglo u Moskvi izgledati kao slabost; u najmanju ruku Putin sam bi mogao vjerovati da bi to u opasnost moglo staviti njegovo političko preživljavanje. Dvosmislene poruke Kremlja o granicama koje postavljaju, i njihovo neispunjavanje tih prijetnji, ne znači da te granice ne postoje.
VEZANE VIJESTI
Nitko ne bi smio previše vjere polagati u restrikcije navedene u ruskoj nuklearnoj doktrini. Usprkos njima, naglasili su mnogi ruski dužnosnici, doktrina dopušta korištenje nuklearnog oružja za obranu ruskih teritorija od konvencionalne agresije. Nadalje, nejasan jezik doktrine mogao bi Putinu pružiti mnogo mjesta za manevriranje – to smo već vidjeli kada su tijekom njegove vladavine mnogi zakoni, uključujući i sam ustav, prekršeni ili zaobilaženi.
Iz perspektive Moskve, ilegalno anektirani teritoriji sada pripadaju Rusiji. Prema tome, gubljenje tih teritorija pred osvajačkom vojskom može značiti samo jedno: ruski nuklearni arsenal ne odvraća potencijalne agresore. Sigurno ne pomaže ni to što su neki visoki ukrajinski dužnosnici kao poželjan ishod rata spominjali raspad Rusije. To samo potvrđuje uvjerenje koje Putin dugo ponavlja: da je cilj podrške koju Zapad pruža Ukrajini zapravo promjena režima u Moskvi i uništenje njegove zemlje.
Što se tiče reakcije važnih ruskih partnera kao što je Kina, Kremlj jako dobro zna da Peking neće svoju ekonomsku snagu iskoristiti za odvraćanje Rusije. Xi Jinping možda će progovarati protiv nuklearnog rata, ali neće prijetiti Kremlju prekidom ekonomskih i vojnih veza ako bi Rusija upotrijebila nuklearno oružje u Ukrajini. Peking zna da je malo vjerojatno da će ga SAD nagraditi ako stvore pritisak na Kremlj da bi popravili problem za koji Kina vjeruje da ga je Amerika stvorila. Indija i Turska zasad su tek općenito izrazile zabrinutost zbog moguće nuklearne eskalacije u Ukrajini, ali suzdržale su se od sugeriranja da će Rusiji nametnuti ikakve stvarne sankcije za slučaj da Moskva zaista upotrijebi oružje masovnog uništenja.
U Kremlju vjeruju da će devastacija izazvana ruskim zračnim napadima na ukrajinsku infrastrukturu biti okrutan alarm za predsjednika Zelenskog i ukrajinski narod i da će im otvoriti oči po pitanju Putinove odlučnosti da se bori koliko god je moguće – uključujući i nuklearnim oružjem ako mu ne preostane nijedna druga opcija. Rusko vodstvo se također još uvijek drži krive procjene da ukrajinski čelnici ne donose vlastite odluke i da su sluge SAD-a. Ako Bijela kuća tako želi, razmišljaju u Rusiji, ukrajinski vojni napadi mogu prestati i Kijev može biti prisiljen sjesti za pregovarački stol.
Kako bi SAD mogao odgovoriti?
Rusko vodstvo također vjeruje da nijedan američki predsjednik neće riskirati nuklearni rat zbog zemlje koja nije članica NATO-a, čak ni zbog Ukrajine. Kremlj je uvjeren da Biden zna što govori kad kaže da se “Putin ne šali.” Rusi vjeruju da će bilo kakav američki vojni odgovor na rusku nuklearnu eskalaciju biti konvencionalan. Ali Kremlj također vjeruje da bi Washington mogao biti ograničen čak i po tom pitanju, slijedeći pretpostavku da bi takva intervencija mogla dovesti do daljnje eskalacije s ruske strane.
Putin se također vjerojatno sjeća iskustva s SAD-om 2013., kada je tadašnji predsjednik Barack Obama proglasio korištenje kemijskog oružja granicom koja se ne smije prijeći, no ipak nije reagirao kada ju je sirijski tiranin Bashar al-Assad ipak prešao. Bijela kuća radije je s Kremljem postigla sporazum nego da koristi vojnu silu. Moskva kalkulira da će se nešto slično dogoditi i ovaj put.
VEZANE VIJESTI
Ukrajinski predsjednik Zelenski je svjestan prevladavajućeg sentimenta među Ukrajincima koji su se spremni boriti do krvavog kraja nakon što su vidjeli stravične ratne zločine u Buči i drugdje. Ukrajinski ratni ciljevi predviđaju povratak na granice iz 1991., što uključuje i Krim.
Dobra vijest je ta da, barem zasad, obavještajci sa Zapada nisu primijetili nikakve promjene u ruskom ponašanju po pitanju nuklearnog oružja. Čini se da Putin vjeruje da će alati koje već sad koristi u Ukrajini postići rezultate.
Mobilizacija koju je Moskva provela kao odgovor na ukrajinsku protuofenzivu u rujnu zasad je pomogla stabilizirati frontu u ratu. Napadi na ukrajinsku infrastrukturu koji su uslijedili nakon eksplozija na Krimskom mostu prije mjesec dana polako, ali sigurno uništavaju energetske stanice i opskrbu vodom diljem Ukrajine, uključujući i u velikim centrima poput Kijeva i Harkiva. Ovaj trend, nada se Kremlj, neće samo narušiti ukrajinske vojne napretke, već će i natjerati milijune civila da napuste svoje domove kad stigne zima i potražiti sigurnost u drugim europskim zemljama, što će pojačati pritisak na ukrajinske saveznike.
Na kraju, ruski energetski rat protiv Europe još nije požeo onakav uspjeh kakvom se Kremlj nadao zbog relativno tople jeseni i zato jer je Europa uspjela napuniti skladišta plina. Ipak, Moskva zna da će nadolazeća zima biti teška za Europljane, kada će se morati natjecati s ostatkom svijeta za skupi ukapljeni prirodni plin. Putin se nada da će kombinacija ovih faktora postepeno umanjiti zapadnu podršku Ukrajini i da upravo zato neće morati posegnuti za nuklearnom opcijom.
To, očito, nije ishod koji Zapad priželjkuje, i SAD se mora pripremiti na ono što bi Putin mogao učiniti ako njegova stratgija ne uspije. Reagiranje na nuklearnu eskalaciju zahtijevat će da SAD ima otvorene komunikacijske kanale prema Rusiji. Iako ti kanali nisu potpuno zatvoreni, napomenuo je američki savjetnik za nacionalnu sigurnost Jake Sullivan, još uvijek nema diplomatskog napretka po pitanju nuklearne prijetnje.
Čak i prije ruske invazije na Ukrajinu, američki i europski vođe usporedili su komunikaciju s kolegama iz Kremlja kao razgovor s televizorom iz kojeg trešti ruska propaganda. Moskva još uvijek recitira isti scenarij.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!