Da li će ova, 2016., u našoj bogatoj, prijelomnim momentima i traumama nakrcanoj historiji, biti zapisana i zapamćena kao godina nestanka Republike Srpske?

Ako je vjerovati članu Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Mladenu Ivaniću, izgleda da bi mogla, a kada je već tako, prvo što se mora uraditi jeste – otići u Beograd.

Ukoliko se, je li, prije dvadeset i koju godinu Srbija branila u Vukovaru i Kninu, pa u Zvorniku, Bijeljini i na Palama, onda je valjda normalno, prirodno, jedino moguće, da se Banja Luka, Laktaši, Trebinje i Doboj, sada brane u Beogradu: svim raspoloživim diplomatskim sredstvima i pozicijom Srbije kao garanata Dejtonskog mirovnog sporazuma, da ne bude zabune i neko ne pomisli drugačije.

Otrčao je Ivanić u prestonicu na dve reke da se požali predsjedniku Srbije Tomislavu Nikoliću i premijeru Aleksandru Vučiću, pa im zakukao da su se, kao, Bakir Izetbegović i Dragan Čović dogovorili da preglasavanjem dotjeraju do objavljivanja rezultata popisa stanovništva, dok su reisu-l-ulema Husein efendija Kavazović i biskup Franjo Komarica koordiniranom verbalnom artiljerijom zasuli i temelje i prva dva sprata Republike Srpske.

Treska se, dakle, manji entitet zbog 196.000 građana koji bi, upozorio je Milorad Dodik, mogli biti zavedeni kao Bosanci, odnosno zbog posljednjih istupa dvojice vjerskih dužnosnika. Uzgred rečeno, ne zna se ko je tu, Komarica ili Kavazović, rekao veću budalaštinu sa gorim posljedicama.

Reisu, zna to i on, nikakvo objašnjenje ne može pomoći da popravi štetu i barem jednog Srbina iz Srebrenice navede da ne glasa za kandidata SNSD-a, dok je Komarica protjerane, izmučene i pobijene građane Banja Luke potpuno pogrešno i uvredljivo izjednačio sa stradalim na Križnom putu, kako se već naziva masovna ustaško-četnička bježanija pred Titovim partizanima i korištenje uplašenih civila kao živog štita.

Naime, davne 1945. je ka Austriji išla i jedna oveća grupa ratnih zločinaca, koljača i ubojica, nadajući se kako će ih Englezi naoružati i opremiti za kontraofanzivu – što, naravno, nije opravdanje za ubijanje, ali jeste važan podatak – dok su iz Banja Luke 1992. i kasnije istjerivani Bošnjaci i Hrvati samo zato što su svojim postojanjem kvarili monoetničku sliku grada, a bili su tako opasni i naoružani da se nisu mogli sukobiti niti sa omanjim lovačkim društvom.

Ali dobro, glupe činjenice u ovdašnjoj politici ne znače ništa niti u manje ozbiljnim momentima od ovoga u kojem se, je li, možda broje i posljednji mjeseci srpskog entiteta.

Mladen Ivanić je su za Srbiju otiša ponajmanje zato što, kao, Republici Srpskoj prijeti nestanak. Montirao se on kod Nikolića i Vučića kako bi pokazao da Milorad Dodik nije jedini Srbin sa ove strane Drine do kojeg ozbiljni ljudi drže sa one, istočne.

Govorio je o tome, nema dugo, malo prije protesta opozicije u RS-u, u našem programu Slobodan Popović, bivši SDP-ovac i sadašnji član Ivanićevog PDP-a. Kazao je, ukratko, kako učestali susreti Vučića i Dodika i njihovo redovno prikazivanje na televiziji, biračima u Srpskoj šalju poruku da je Dodik beogradski favorit, a to, znamo, nije malo. E, kada već neće Vučić Ivaniću, hoće Ivanić i njemu i Nikoliću…

U cijelom tom igrokazu, u kojem se entitetska opozicija, očito, odlučila nadmetati sa tamošnjom vlašću u nacionalizmu i permanentnoj proizvodnji histerije, ugroženost Republike Srpske ne da nije važna, već uopće i ne postoji. Ali, čisto da ponovimo, glupe činjenice u ovdašnjoj politici ne znače ama baš ništa.

Bila je, sjetit će se svako ko hoće, oko deceniju i po u vlasti i na državnom i na federalnom nivou Stranka za Bosnu i Hercegovinu, u čijem je programu lijepo pisalo kako se zalaže za ukidanje entiteta.

Njen osnivač, Haris Silajdžić, predsjedavao je i Vijećem ministara i sjedio u Predsjedništvu, tamo gdje je sada Bakir Izetbegović. Zlatko Lagumdžija je, prije nego će posljednji puta osvojiti vlast i upokojiti socijaldemokratiju, tvrdio da će se Federacija razviti kao zapadna Njemačka, pa će onda usistati siromašnog brata, istočnu Njemačku, odnosno Republiku Srpsku. Puno prije nego će Husein Kavazović progovoriti jezikom svog prethodnika, on, taj prethodnik, Mustafa Cerić, o Republici Srpskoj je govorio kao da vojsku na nju sprema… I? I onda, naravno, nije bilo ništa.

Nema, jednostavno nema nikakve opasnosti za postojanje Republike Srpske, niti joj nešto mogu učiniti verbalne budalaštine ili rezultati popisa stanovništa, ma kakvi bili.

Uostalom, ona je spomenik nevažnosti brojki i nemoći postotaka pred topovskim cijevima: Više procenata bosanskohercegovačkog teritorija zauzima Republika Srpska nego što je Srba bilo 1991. godine, 1995. ili ih ima danas. Unutarnje, dejtonske granice nisu crtane na osnovu izrečenog popisivačima uoči rata, već na osnovu onoga gdje je, uz poneku iznimku, koja vojska stigla.

„Mirno spavajte, rata neće biti“, rečenica je Alije Izetbegovića, izgovorena nekih frtalj stoljeća prerano. Sada, kada ga zaista neće biti, jedini način da Republika Srpska prestane postojati jeste da to odluči njena Narodna skupština: da zastupnici iz SDS-a, SNSD-a, PDP-a, ovoga, onoga, izglasaju samoraspuštanje i odmah zatim, puni ponosa i sa desnom rukom na lijevoj strani grudi, isprate pogledom zamjenu entitetskih, državnim zastavama. A to će se dogoditi – možda nekada, kao što će možda nekada Bošnjaci odlučiti da svoj komad teritorija odvoje od BiH i proglase neovisnost.

Ukoliko sve to, opet, nakon dvadeset godina mira, zaista treba nekome objašnjavati, a pogotovo Srbima u Republici Srpskoj, onda su ili kolektivno pogubili pamet, sa čime inače računaju i Ivanić i Dodik, ili još samo oni, Srbi u Bosni i Hercegovini, ne vjeruju da RS ima znantno duži rok trajanja od mesnog nareska, te ozbiljno strahuju od toga da će je otpuhati dvije, tri glupe izjave i nekoliko procenata Bosanaca, pet, šest najviše. Opasnih i naoružanih kao Bošnjaci i Hrvati u Banja Luci 1992.