Preminula Claudia Cardinale, muza zlatnog doba talijanske kinematografije

Preminula je Claudia Cardinale, jedna od posljednjih velikih zvijezda europskog filma, čija je ljepota, talent i snažna osobnost obilježila remek-djela poput "Geparda", "8½" i "Bilo jednom na Divljem zapadu".

Glumica je umrla u utorak u Nemoursu, blizu Pariza, u 87. godini, potvrdio je njezin agent. Njezinim odlaskom zatvara se jedno od najvažnijih poglavlja svjetske kinematografije, ostavljajući iza sebe nasljeđe koje nadilazi vrijeme i granice, prenose 24 sata.

Od Tunisa do zvijezda

Iako je postala simbolom talijanskog filma, Claudia Cardinale rođena je 15. travnja 1938. u Tunisu, kao dijete sicilijanskih imigranata. Odrasla je govoreći francuski, arapski i sicilijanski dijalekt svojih roditelja, a talijanski je naučila tek kao odrasla osoba. Njezina prvotna ambicija bila je postati učiteljica, no sudbina je imala drugačije planove.

Prekretnica se dogodila 1957. godine kada je, na natjecanju ljepote, proglašena "Najljepšom Talijankom u Tunisu". Nagrada je bila putovanje na prestižni Venecijanski filmski festival, gdje je njezina pojava u bikiniju na Lidu privukla pozornost producenata.

Iako je isprva odbijala ponude i čak se nakratko upisala na filmsku akademiju u Rimu samo da bi se ubrzo vratila kući, jedan događaj promijenio je sve. Tajna koja je oblikovala život U dobi od 19 godina, Cardinale je postala žrtvom silovanja i ostala trudna. U konzervativnom društvu tog vremena, odlučila je zadržati dijete unatoč potencijalnom skandalu. Kako bi osigurala budućnost sebi i sinu Patricku, potpisala je ugovor s moćnim talijanskim producentom Francom Cristaldijem. Dio dogovora bila je i bolna tajna: Patricka je godinama morala predstavljati kao svog mlađeg brata, dok su ga odgajali njezini roditelji. "Bila sam filmska zvijezda od malih nogu. Ali za to nemam zasluga – bilo je to pitanje sudbine", napisala je kasnije u svojoj autobiografiji. Pod Cristaldijevim vodstvom, za kojeg se udala 1966., njezina je karijera procvjetala. Prvu zapaženu ulogu ostvarila je u klasiku Marija Monicellija "Obično nepoznati lopovi" (1958.), a uslijedili su filmovi koji su je etablirali kao veliku nadu talijanskog filma, poput "Rocco i njegova braća" (1960.) Luchina Viscontija.

Zlatna 1963: Između Fellinija i Viscontija

Godina 1963. bila je ključna za njezinu karijeru, kada je istovremeno snimala dva filma koja se danas smatraju apsolutnim klasicima. U Viscontijevom "Gepardu" glumila je prekrasnu Angelicu Sedaru uz Burta Lancastera i Alaina Delona, dok je u Fellinijevom autobiografskom remek-djelu "8½" bila Claudia, muza redatelja u egzistencijalnoj krizi kojeg je tumačio Marcello Mastroianni.

Iskustvo rada s dva potpuno različita redateljska genija često je opisivala.

"Visconti je bio precizan i pedantan, govorio mi je francuski i želio da imam dugu smeđu kosu", prisjetila se u intervjuu za Le Monde.

"Fellini je bio kaotičan, bez scenarija; govorio mi je talijanski, ošišao me na kratko i obojao u plavo. To su bila dva najvažnija filma mog života." Iste godine probila se i u Hollywoodu ulogom princeze Dale u komediji "Pink Panther", gdje joj je partner David Niven navodno rekao: "Nakon špageta, ti si najveći talijanski izum."

Hollywood, Divlji zapad i neovisni duh

Iako je snimila nekoliko filmova u Hollywoodu, poput vesterna "Profesionalci" (1966.), koji je smatrala svojim najboljim američkim ostvarenjem, nikada nije željela potpisati ekskluzivni ugovor. "Ja sam europska glumica", ustrajala je.

Njezina najpamtljivija uloga na engleskom jeziku ipak je došla pod redateljskom palicom jednog Talijana. Kao Jill McBain, bivša prostitutka i udovica koja brani svoju zemlju u epskom špageti-vesternu Sergija Leonea "Bilo jednom na Divljem zapadu" (1968.), ostvarila je jednu od najsnažnijih ženskih uloga u povijesti žanra, a njezina kemija s Henryjem Fondom ostala je legendarna.

Kasnija karijera i trajna ostavština

Nakon razvoda od Cristaldija 1975., Cardinale je započela dugogodišnju vezu s redateljem Pasqualeom Squitierijem, s kojim je dobila kćer Claudiju i ostala do njegove smrti 2017. godine. Rastanak od moćnog producenta donio joj je profesionalne probleme, no njezin talent bio je neosporan. Nastavila je raditi s velikim redateljima poput Wernera Herzoga u "Fitzcarraldu" (1982.).

Poznata po promuklom glasu i žestokoj neovisnosti, jednom je prkosila vatikanskom protokolu pojavivši se na sastanku s papom Pavlom VI. u minici. Za svoj rad dobila je brojna priznanja, uključujući počasnog Zlatnog lava u Veneciji 1993. i počasnog Zlatnog medvjeda u Berlinu 2002. godine.

Od 2000. godine bila je i UNESCO-va ambasadorica dobre volje za obranu prava žena.