Žene i majčinstvo u sjeni ruskog rata u Ukrajini

Majčinstvo kao otpor: žene koje preživljavaju carstva i ratove

U noći s 26. na 27. travnja 1950. godine u Lavovu, u stanu obitelji Kushnir, začulo se snažno kucanje. „Otvori ili ćemo razvaliti vrata!“ vikali su muškarci u civilu. Uplašena majka s djecom nije imala izbora – otvorila je vrata i time započela put bez povratka.

Ta je obitelj, poput tisuća drugih, nasilno deportirana iz zapadne Ukrajine u daleku Habarovsku oblast. Njihova priča odražava sustavnu brutalnost imperijalne i sovjetske politike koja je desetljećima uništavala živote žena, majki i djece diljem istočne Europe, piše Ukrainska pravda.

Povijest nasilja i razaranja obitelji

Sovjetski režim pretvarao je represiju u oružje moći. Žene su bile premlaćivane i ponižavane tijekom ispitivanja, muškarci odvođeni u logore, a djeca u sirotišta. Cilj nije bio samo kazniti, već i izbrisati identitet – etnički, kulturni, obiteljski. Uz Ukrajince, progonjeni su i Nijemci, Balti, Poljaci, Tatari, Grci, Armenci.

U tim okolnostima majke su postajale čuvarice sjećanja. Njihova je uloga nadilazila preživljavanje – one su bile tihe prenositeljice jezika, vjere i kulture, simbol prkosa režimu koji je pokušavao uništiti svaki trag slobodnog čovjeka.

Sjećanja iz Lavova

U travnju 1950. dvojica agenata i stražari upali su u stan obitelji Kushnir. Bez objašnjenja su ih natjerali da se spreme. Starija je kći drhtavim rukama oblačila mlađu braću i sestre dok je majka plakala i pitala kamo ih vode. U zatvoru Zamarstyniv, gdje su prebačeni, vladala je hladnoća, glad i beznađe. Kasnije su ih, zajedno s pedesetak drugih, ugurali u teretni vagon bez zraka i svjetla. Mjesec dana kasnije stigli su u Sovetskaju Gavan, 10.000 kilometara daleko od Lavova.

Djeca su odvojena i smještena u državne ustanove, gdje su izgubila jezik i zavičaj. Njihova je majka, kao i mnoge druge, postala stup obitelji u izgnanstvu – održavajući vjeru, pjesmu i uspomene koje su im jedine ostale.

Žene otpora: od Latvije do Sibira

Slične sudbine dijelile su i žene iz drugih zemalja pod sovjetskom vlašću. Latvijka Dzydra Meldere, rođena 1928., borila se u partizanskom pokretu sa suprugom Laimonisom Lapom. Nakon njegove pogibije 1949. uhićena je i mučena u zloglasnoj zgradi NKVD-a u Rigi – „Uglovnoj kući“. „Ljudi koji to nisu doživjeli misle da je ispitivanje samo razgovor. Ali za njih si bio nitko, mogli su raditi što god žele“, zapisala je Dzydra godinama kasnije. Njene riječi, kao i mnoge druge, svjedoče o tome koliko je žensko tijelo bilo bojište ideologije.

Ponavljanje povijesti

Sedamdeset godina kasnije, povijest se ponavlja. U ruskoj invaziji na Ukrajinu žene su ponovno mete – kao majke, braniteljice i čuvarice identiteta. Djeca se otima i odvode u Rusiju, žene nestaju u logorima i zatvorima, a u okupiranim područjima svakodnevica postaje borba za goli život, kako piše Ukrainska pravda.

Jedna žena iz Berdianska, čije je svjedočanstvo zabilježila Inicijativa medija za ljudska prava, opisuje mučenje u kaznenoj koloniji br. 77:
„Udarali su me knjigama po ušima i pitali: ‘Jesi li Ukrajinka?’ Kad bih rekla da jesam, tukli bi me još jače.“

Postoji i poseban zatvor za žene – kaznena kolonija br. 9 u Valuijkima, Belgorodska oblast – gdje su zatočenice izložene fizičkom nasilju, glađu i stalnoj propagandi. Ideološki pritisak postaje produžetak psihološkog mučenja, a ruske pjesme zamjenjuju tišinu slobode.

Majčinstvo kao oblik otpora

Usprkos svemu, ukrajinske žene pokazuju otpornost. Istovremeno preživljavaju rat, podižu djecu, traže nestale članove obitelji i obnavljaju zajednice. Njihova snaga nije samo osobna, već nacionalna – jer u trenutku kad odgajaju dijete koje zna tko je i odakle je, one nastavljaju borbu za slobodu.

Majčinstvo postaje čin prkosa, a svaka majka koja djetetu prenosi sjećanje na Ukrajinu postaje simbol otpora carstvima – jučer sovjetskom, danas ruskom.

Odgovornost svijeta

U ratu koji traje, pozornost međunarodne zajednice prečesto se usmjerava na frontu, dok se ženska borba za dostojanstvo gura u drugi plan. No, nijedan mirovni sporazum ne može zaliječiti rane majki koje su izgubile djecu, domove i identitet.

Humanitarna i psihološka pomoć, zaštita ljudskih prava i dokumentiranje zločina nad ženama moraju postati temelj globalne solidarnosti. Jer ruski rat u Ukrajini nije samo borba za teritorij, već i rat za istinu, sjećanje i budućnost.

Zaključak

Od deportacija u 1950-ima do današnjih otmica i logora, povijest pokazuje da su žene na prvoj crti svake borbe za opstanak. Njihova tiha, ali nepokolebljiva hrabrost ostaje nevidljiva sila koja održava narod živim.
Svaka majka koja preživi, svako dijete koje zapamti tko je – to je pobjeda nad carstvima koja su mislila da mogu izbrisati narod.