Ono što je Srđan učinio na trebinjskoj tržnici u siječnu 1993. ostat će u kolektivnoj memoriji kao jedan od najplemenitijih činova vremena u kojem je zlo imalo glavnu i presudnu riječ.

Dvadesetprvog dana siječnja 1993. godine na trebinjskoj tržnici Srđan Aleksić vidio je kako pijani vojnici maltretiraju čovjeka.

Legitimirali su ljude i zatekli Alena Glavovića, čiji je jedini grijeh bio njegova bošnjačka nacionalnost. Počeli su ga, naočigled cijele trebinjske tržnice, surovo tući. Reagirao je samo Srđan. Skočio je na jednog od vojnika i dao svom “grešnom sugrađaninu” priliku da bježi koliko ga noge nose. Vojnici su nastavili s poslom. Valjda im je bilo već svejedno koga tuku, Bošnjaka ili čovjeka koji mu je skočio u obranu. Srđanu nitko nije pritekao u pomoć. Vojnici su ga tukli kundacima pušaka, sve dok ih posao nije umorio. Tad su priskočili ljudi i odvezli Srđana u bolnicu, gdje je pao u komu i živio još šest dana. Na današnji dan 1993. godine odbrojao je zadnji dan svog života.

Njegov otac Rade oblijepit će Trebinje plavim smrtovnicama na kojima je pisalo: “Obavještavamo rodbinu, prijatelje kumove i poštene građane da je naš Srđan Radov Aleksić ispunjavajući ljudsku dužnost tragično završio svoj mladi život, na Savin dan 1993. godine u 14. časova.”

Smrt je Srđanu Aleksiću možda bila suđena, ali zaborav na sreću nije, piše Lupiga.

Ostao je živ Alen Glavović, čovjek čiji je život Srđan Aleksić platio svojim životom, a ostala je među dobrim ljudima i priča o gradskom dečku, sinu osnivača i trenera Košarkaškog kluba Leotar, koji je između ljudstva i srpstva po Vučurevićevom receptu izabrao ljudstvo.

– On leži a ja hodam. Lež’o bi ja, a on bi hod’o. Ispalo je da je on poginuo za mene. Tako je valjda moralo biti, pričat će godinama kasnije Alen Glavović, koji je na koncu s obitelji pobjegao iz Trebinja da nastavi život u Švedskoj.

Trebinjsko groblje, pričaju, bilo je prepuno na Srđanovoj sahrani. Govor Srđanovog oca Rada ostao je zabilježen: “Omladino, vama govorim, jer vas je ovdje najviše. Pogledajte, svud okolo su humke vaše braće. Kada sam prije nepunu godinu i po dana u ovu grobnicu spuštao moga Vuja, kao da je onda ovo zlo i krenulo. Evo, danas, kad u ovu istu grobnicu spuštam i moga Srđa, nadam se da će ovo zlo da i stane. Danas mi je neobično teško jer dolaze mi mnogi prijatelji, poznanici i sugrađani da mi izraze saučešće, a neki od njih i da se pozdrave sa mnom, jer odlaze iz ovog grada i možda se nikad u njega neće vratiti…”

Vlast je morala nekako odgovoriti pa su četiri vojnika koji su Srđana tukli optuženi i suđeni zbog ubojstva. Na tom suđenju jedan od odvjetnika optuženih rekao je: “Tako mu i treba kad je branio baliju.”

Prolazit će godine, a priča o Srđanu će rasti pa će se na koncu njegovom dobrotom i požrtvovnošću kititi gradovi i ljudi, kad bi željeli pokazati svoju širinu ili kad bi se pretvarali da je imaju. Novi Sad će njegovim imenom nazvati jedan od gradskih prolaza koji spajaju ulice, trebinjsko kazalište igrat će predstave u Srđanovu čast, u rodnom mu gradu organizirat će i plivačko natjecanje koje nosi Srđanovo ime. Boris Tadić će mu u svojstvu predsjednika Srbije dodijeliti posthumno odlikovanje. Na koncu će Grad Trebinje donijeti odluku da na Srđanovo ime i djelo podsjeti spomen obilježjem.

Rade Aleksić u razgovoru s banjalučkim novinarom Aleksandrom Trifunovićem reći će: “Mnogi kažu da spomenik mom Srđanu kasni. Neko sjećanje na njega treba praviti onda kad njegovo djelo bude prihvaćeno u duši čovjeka, da čovjek to osjeća cijelim svojim bićem. Da kad prođe pored toga da pomisli: ‘Ja sam taj, moja duša prihvaća kao dobro djelo ono što je on napravio.’ Što se mene tiče, nikakvog spomenika ne mora ni biti. Najveće priznanje njemu jest da je njegova žrtva prihvaćena kod mnogih, da živi i oplemenjuje ljude.”, piše Lupiga.com

Redateljica Sanja Dragičević snimila je dokumentarni film s naslovom Srđo, u kojem se nižu izjave Srđanovih prijatelja.