"Nikoga nije briga": Život nakon služenja kao snajperistica u ratu u BiH

Povijesna anomalija

Pojam „veteran“ tradicionalno priziva sliku heteroseksualnog, sposobnog muškarca ratnika – patriota spremnog žrtvovati život za svoju domovinu. Slika muškog ratnika, sposobnog za agresiju i nasilje, dominira u popularnim prikazima oružanih sukoba i popularnoj kulturi, piše BIRN.

Nasuprot tome, žena ratnica prikazuje se kao povijesna anomalija, isključena iz vojnog diskursa. Bivša snajperistica Nusreta (nije joj pravo ime) jedna je od tih žena.

Poput mnogih drugih veterana rata u Bosni i Hercegovini 1992.–1995., Nusreta je nezaposlena. Razvedena je i ima tri kćeri, od kojih je najmlađa stara 19 godina i još uvijek živi s njom.

Nakon rata mjesecima je bila nepokretna

U ranim pedesetima Nusreta boluje od PTSP-a i kroničnog reumatizma. Nakon rata mjesecima je bila nepokretna zbog upale zglobova uzrokovane spavanjem u rovovima, izloženošću hladnoći i ležanju na mokrom, zaleđenom tlu. Danas je registrirana kao osoba s invaliditetom i prima invalidninu u zemlji u koju se preselila nakon što je 2003. napustila Bosnu.

Ondje joj je PTSP dijagnosticiran nakon svega nekoliko seansi s psihologom.

„Pitao me kako mogu nastaviti dalje nakon svega što sam preživjela“, rekla je Nusreta za BIRN. „Rekla sam mu tek vrlo malo o svom ratnom iskustvu, a i to ga je šokiralo.“

Nusreta jedva spaja kraj s krajem i osjeća se odbačenom u svojoj zajednici jer je prekršila tradicionalne rodne norme tako što se priključila vojsci. Druge žene vrijeđale su je kad su saznale da je uzela oružje u ruke.

„Neke civilke rekle su mi izravno da sam k**va“, kazala je. „Supruga mog zapovjednika pitala me: ‘Zašto si se pridružila vojsci? Sigurno zato što voliš spavati s njima (vojnicima).’ Vjerojatno je bila ljubomorna; nije me poznavala.“

Prema Nusretinim riječima, i muškarci i žene žene borce doživljavaju kao otpadnice i čudakinje.

U Armiji BiH služilo nekoliko tisuća žena

„Nikada nisam dobila nijedan pozitivan komentar o svojoj službi od bilo koga, pa sam na kraju prestala govoriti da sam bila u vojsci, a kamoli koja je bila moja uloga. Čak mi je i sestra rekla: ‘Vi ste barbari.’“

„Kad sam nakon rata tražila posao, mislila sam da imam prednost i beneficije jer sam služila. Rekli su mi u lice: ‘Vi ste svi barbari, bile ste po šumi, mi imamo normalne ljude koji nisu poludjeli od rata.’ I nije se to odnosilo samo na mene, već i na moje suborce.“

U Armiji BiH služilo je tek nekoliko tisuća žena, ali malo ih je srela. Sjeća se nekih koje su radile administrativne poslove, njegovale ranjenike ili kuhale, „ali među vojnicima bila je još samo jedna žena i ja – vrlo malo“.

„Bilo nam je hladno i gladovali smo. Tuširali smo se u potoku i koristili improvizirane toalete. Pet dana na bojišnici, zatim smjena, spavanje i tuširanje, pa opet natrag na bojišnicu.“

Žene braniteljice – nevidljive

Prema podacima ukrajinskog Ministarstva obrane iz rujna prošle godine, stavovi prema borbenim ulogama žena posljednjih su se desetljeća znatno promijenili — više od 68.000 žena danas služi u ukrajinskim oružanim snagama, što je porast od 50 % u odnosu na 2021., godinu prije ruske invazije velikih razmjera. Šest posto njih su snajperistice.

Ipak, iskustva žena veteranki i dalje uvelike ostaju nezabilježena i nepriznata.

Ne postoji sveobuhvatna rodno razvrstana statistika o broju žena koje su se priključile različitim vojnim i paravojnim formacijama u Bosni tijekom 1990-ih. No prema ravnatelju arhiva Federacije BiH, ukupno se 5.360 žena borilo u Armiji BiH tijekom rata.

U Federaciji BiH postoje najmanje dvije udruge koje okupljaju žene braniteljice. Sabaheta Čutuk, koja je bila pomoćnica zapovjednika Prve slavne višegradske brigade, kaže da je udruga osnovana jer je mnogo žena veteranki već preminulo. „Imamo vrlo malo informacija o tome koliko je žena ratnih invalida“, dodala je.

Što nakon rata? "U našem gradu izgradili su četiri džamije, a nema hitne službe"

Tri desetljeća nakon što su utihnuli pucnjevi, Nusreta kaže da osjeća kako su veterani poput nje zaboravljeni.

O poslijeratnoj Bosni govori s razočaranjem i kaže da se više nikada ne bi borila.

„U mom su gradu izgradili četiri ogromne džamije, ali nema hitne službe“, rekla je Nusreta. „Znam obitelji koje su u ovom ratu ostale bez oba sina – same, bez ičega… Je li ovo ono za što smo se borili? Nije. Nismo bili nacionalisti; imala sam suborce svih nacionalnosti koji su se borili sa mnom.“

Ti suborci, kaže ona, i danas jedva spajaju kraj s krajem, „dok su svi koji su bili u zapovjedništvu osigurali sebi radna mjesta“.

„U Bosni sve ovisi o tome jeste li član stranke.“

„Mi smo izgubili ovaj rat. Kada vas vlastita država ponizi, nema goreg. Bili smo spremni izgubiti život. Ono što stvarno boli jest odnos države prema ljudima poslije svega.“

Ali za Nusretu, kaže ona, još bolnije od siromaštva je to što žrtva veterana nije prepoznata.

„Najviše mi nedostaje priznanje“, rekla je. „To najviše boli. Nikoga nije briga za nas ni za ljude koji su ostali bez svojih najmilijih".

Ostatak BIRN-ove reportaže pročitajte OVDJE.