Hoće li i države Bliskog istoka sad težiti atomskom naoružanju?

Stručnjaci upozoravaju da bi pritisak na Iran mogao imati suprotan učinak, potičući ga da razvije nuklearno oružje kao sredstvo odvraćanja, slično primjeru Sjeverne Koreje. Istovremeno se sve češće spominje Ukrajina kao primjer države koja se odrekla nuklearnog arsenala, a danas je ranjiva.

Zbog promjena u regionalnoj sigurnosti, zemlje Perzijskog zaljeva sve više razmatraju vlastite nuklearne programe, iako je razvoj takvih kapaciteta dugotrajan i zahtjevan. Saudijska Arabija već pokazuje ambicije, dok UAE, Egipat i Turska razvijaju civilne nuklearne projekte, piše Deutsche Welle.

Atomsko oružje kao sredstvo zastrašivanja

Bez sumnje: nuklearna opasnost na Bliskom istoku se povećala tijekom aktualnog rata s Iranom. U ratu, koji je krajem veljače započeo napadima Sjedinjenih Američkih Država i Izraela na Iran, gađani su nuklearni pogoni kako u Iranu, tako i u Izraelu.

Predsjednik SAD-a Donald Trump je više puta ustvrdio da se radi o sprječavanju Irana da napravi i posjeduje atomsko oružje. Iranski nuklearni program je sada sastavni dio pregovora za vrijeme dogovorenog dvotjednog primirja. Stručnjaci, međutim, upozoravaju da bi se postupanje SAD-a i Izraela protiv iranskog režima moglo pokazati kontraproduktivnim i potkopati postojeće logike zastrašivanja.

Atomsko oružje je sredstvo zastrašivanja: ono protivnike treba odvratiti od toga da vojno djeluju. Često se u tom kontekstu upućuje na Sjevernu Koreju čiji nuklearni arsenal, prema viđenju nekih promatrača, doprinosi stabilizaciji režima – tako što malo vjerojatnim čini vanjske intervencije. To bi, unatoč svim demantijima, mogla itekako biti i računica Teherana.

Ukrajinska lekcija

Kao drukčiji primjer služi Ukrajina. 1994. godine je ta zemlja bila treća na svijetu po pitanju arsenala nuklearnog oružja. Te godine se odrekla tog oružja i zauzvrat dobila sigurnosne garancije Rusije, SAD-a i Velike Britanije. Danas neki stručnjaci argumentiraju da Rusija tu zemlju nikad ne bi mogla napasti da se Ukrajina prije više od 20 godina nije odrekla svog atomskog oružja.

Iran se donedavno nalazio u stanju takozvane "nuklearne latencije" – postojala je načelna sposobnost da razvije atomsku bombu, ali, barem prema svim dostupnim informacijama, bez da je to i realizirano. To je Iranu ostavljalo prostor za politički manevar, bez da prijeđe prag otvorene konfrontacije.

"Strateška nejasnoća"

"Godinama se Iran oslanjao na stratešku nejasnoću i svjesno nije prelazio nuklearni prag, kako bi izbjegao napade", napisao je nedavno Rupal Mehta, stručnjak s London School of Economics: "Novo vodstvo (Irana) je sada suočeno s mračnim odmjeravanjem između rizika i logike zastrašivanja." To bi se moglo još pojačati Trumpovom prijetnjom da će Iran bombardiranjem vratiti Iran u kameno doba.

Proteklog tjedna su iranski političari objavili da zemlja razmatra napuštanje Sporazuma o neširenju atomskog oružja iz 1968. kojega su potpisnice 191 zemlja. Takav jedan korak bi dodatno oslabio međunarodne kontrolne mehanizme.

Potresi u regionalnom sigurnosnom poretku, koja je izazvao ovaj rat, mogla bi i druge zemlje Bliskog istoka ponukati na to da razmisle o vlastitim atomskim programima ili da ubrzaju postojeće planove o tome.

"Više faktora bi zemlje Perzijskog zaljeva moglo približiti atomskom naoružanju", kaže Kelsey Davenport iz Arms Control Association sa sjedištem u Washingtonu. Te zemlje se, kaže ona, nalaze između težnje za moći Irana i Izraela te su dijelom izgubile povjerenje u SAD kao u zaštitnu silu. 

Istovremeno su prepreke velike; kratkoročno posezanje za bombom smatra se malo vjerojatnim, kaže Davenport i dodaje da bi se prvo morali stvoriti tehnološki, institucionalni i politički uvjeti. Zemlja Perzijskog zaljeva bi usto, ističe ova stručnjakinja, pričekale daljnji tijek konflikta. "Ovaj rat će raspravu o sigurnosnopolitičkoj važnosti atomskog oružja znatno pooštriti", naglašava stručnjakinja Davenport.

Teže li zemlje Perzijskog zaljeva atomskom naoružanju?

Saudijska Arabija je prošle godine uz američku podršku napravila prve korake u smjeru nuklearne neovisnosti. Prestolonasljednik, princ Mohamed bin Salman, prethodno je već kazao da će se njegova zemlja nuklearno naoružati ako Iran napravi atomsku bombu.

Nakon jednog posjeta SAD-u u studenom se bin Salman prema navodima medija vratio kući sa sporazumom o nuklearnoj suradnji u džepu, a koji bi Saudijskoj Arabiji mogao omogućiti obogaćivanje uranija. Takav jedan sporazum bi, međutim, morao odobriti američki Kongres, pojašnjava Nour Eid, neovisna stručnjakinja za razne međunarodne institucije sa sjedištem u Parizu.

Inače takvi sporazumi sadrže i odredbe o promjeni strogih kontrolnih mehanizama Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) koji trebaju osigurati transparentnost i provjerljivost. U saudijskom slučaju bi ti mehanizmi mogli ispasti slabiji, kako se strahuje. Kritika, između ostalog, stiže i od bivšeg direktora IAEA-a Roberta Kelleya koji govori o prekidu dosadašnje prakse.

Međutim, prema navodima Noure Eid, trebalo bi potrajati još desetak do dvadesetak godina dok Saudijska Arabija bude mogla raspolagati temeljnim nuklearnim kapacitetima. Osim toga, pojašnjava ona, nedostaje kvalificiranih stručnjaka i industrijskih osnova. Kratkoročno gledano, čini se da Saudijci doista u prvi plan stavljaju energetski aspekt, kaže Eid. 

Ujedinjeni Arapski Emirati već imaju jednu nuklearnu elektranu i svjesno ne koriste tehnologiju obogaćivanja uranija. Toj zemlji je dosad više bilo stalo do prestiža negoli vojnih interesa. Jedna klauzula sporazuma, međutim, dopušta nove pregovore, ukoliko druge zemlje dobiju fleksibilnije uvjete.

I Egipat i Turska imaju planove

Jedan od razloga za očitu fleksibilniju američku poziciju prema Ujedinjenim Arapskim Emiratima i konkurentu Saudijskoj Arabiji bi mogla biti i utrka Amerikanaca s Kinom i Rusijom, koje nuklearnu tehnologiju često nude uz manje stroge uvjete i time osiguravaju geopolitički utjecaj, pojašnjava Eid.

I Egipat i Turska bi mogli dugoročno razviti nuklearne kapacitete, smatraju eksperti i poručuju kako Egipat uz rusku podršku već gradi jedan reaktor na obali Sredozemnog mora, ali da u dogledno vrijeme ne bi trebao biti u stanju vojno ga koristiti. Turska također surađuje s Rusijom, a moguće je da to bude slučaj ubuduće i s Kinom, kaže Nour Eid. Kao NATO-članica, nastavlja Eid, Turska ionako ima nuklearni sigurnosni kišobran koji umanjuje pritisak stvaranja vlastitog nuklearnog naoružanja.

Kako zaustaviti daljnje širenje?

Američka stručnjakinja Kelsey Davenport ističe globalnu dimenziju: ni Kina ni Rusija nisu zainteresirane za ukidanje dogovora o neširenju atomskog naoružanja – zbog vlastite sigurnosno-političke strategije.

Obje zemlje bi, doduše, mogle isporučiti tehnologije ili materijale, ali aktivna podrška gradnji atomskog oružja unatoč konkurenciji iz SAD-a i suradnji dviju zemalja s Iranom nije vjerojatna, procjenjuje Davenport. Države bi, nastavlja ona, radije mogle koristiti geopolitičke napetosti u svoju korist. 

Davenport ističe da odlučujući jeste i ostaje regionalni dijalog o sigurnosti koji izlazi izvan okvira kratkoročnih konfliktnih logika. Takav dijalog će "biti težak nakon ovakvog konflikta, ali je najbolja šansa za sprječavanje daljnjeg nuklearnog naoružavanja i stvaranje dugoročne stabilnosti", poručuje analitičarka Davenport.