„Kriza pravde” dok poplave pustoše Pakistan - ministar za klimatske promjene

Dok se Pakistan nosi s jednom od najgorih poplava koje su pogodile zemlju u desetljećima – s više od 1.000 mrtvih i više od dva milijuna raseljenih – ministar za klimatske promjene oštro je osudio „krizu pravde” kojoj je zemlja izložena.

Ujedinjeni narodi izvijestili su da je pogođeno više od šest milijuna ljudi, nakon što su lokalni dužnosnici objavili da su obilne kiše i oblaci praćeni jačim nego inače monsunom od 26. lipnja izazvali odrone i masovne poplave. Prema Nacionalnoj upravi za upravljanje katastrofama, oštećeno je više od 12.500 kuća, izgubljeno 6.500 grla stoke, a uništeni su i veliki dijelovi usjeva diljem zemlje.

Klimatske promjene smatraju se jednim od ključnih čimbenika koji doprinose ovom potopu. Pakistan je među 10 najugroženijih država na svijetu, no njegov doprinos globalnim emisijama manji je od 1 posto.

U razgovoru za Al Jazeeru, pakistanski ministar za klimatske promjene Musadik Malik kritizirao je i „nerazmjeran raspored” sredstava koja je zemlja dobila od međunarodne zajednice za borbu protiv posljedica klimatskih promjena.

Pakistan se snažno oslanja na poljoprivredu. Koliku prijetnju klimatske promjene, posebice topljenje ledenjaka, predstavljaju za taj ključni sektor?

"Oko 50 do 55 posto stanovništva bavi se poljoprivredom. Naš se poljoprivredni sustav uglavnom održava zahvaljujući kanalima i rijekama, s djelomičnim oslanjanjem na oborine. Pakistan je dom za oko 13.000 ledenjaka. Ako ti ledenjaci, zbog globalnog zatopljenja i povećanih emisija ugljika koje dolaze ponajprije iz razvijenih gospodarstava, počnu topliti nepredvidljivo i mnogo brže – a postoje snažni dokazi da se tempo topljenja ubrzava – zamislite posljedice za naš riječki sustav, naše brane i, posljedično, naš kanalni sustav.

To bi imalo katastrofalne posljedice za našu poljoprivrednu ekonomiju, koja je okosnica našeg BDP-a i, što je još važnije, glavni izvor zaposlenja. Već samo s ekonomskog i poljoprivrednog stajališta, potencijal za razaranje je ogroman", kaže Malik.

"Razaranja se protežu daleko izvan poljoprivrede i egzistencije. Neposredna i najvažnija briga jest gubitak života. Svjedočimo alarmantnom porastu broja, obrasca i nepredvidive prirode poplava u posljednjih 10 do 15 godina. Kada poplave pogode, one izazivaju golemu smrtnost, oboljenja i masovna raseljavanja. Prije samo nekoliko godina u Sindhu, tisuće godina civilizacije doslovno su bile isprane – džamije, hramovi, škole, bolnice, stare zgrade i spomenici.

Posljedice takvog razaranja duboke su: gubitak obrazovanja, ograničen pristup zdravstvenoj skrbi i pitkoj vodi, porast bolesti koje se prenose vodom i drugih oboljenja te povećana smrtnost dojenčadi i djece. Sve to nije teorija, to je surova stvarnost s kojom se suočavamo."

Al Jazeera: S kojim se još ekološkim problemima Pakistan suočava?

"Prvo, s onečišćenjem zraka. Ono što je nekada bila magla ili sumaglica, sada je smog, posebice dva do tri mjeseca u mnogim gradovima provincije Punjab. Vidljivost je ozbiljno smanjena, što dovodi do nesreća i otežava putovanja. Kada sletite u te gradove, pluća vas peku dobrih 30 sekundi dok se ne naviknu", dodaje Malik.

"Drugo, suočavamo se s onečišćenjem vode. Naše tekuće vode, koje su nekoć smatrane čistima i simbolom civilizacije, sada su uglavnom otrovane. Kada smo odrastali, djeca su skakala u kanale, a stariji bi rekli da je tekuća voda sigurna za piće. Danas ne biste ni pomislili piti izravno iz kanala. Čak ni u elitnim četvrtima Islamabada, gdje je nekretnina najskuplja, nitko se ne bi usudio piti vodu iz slavine. Zamislite situaciju u manje razvijenim područjima.

Na kraju, tu je i čvrsti otpad. Brojna odlagališta koja gradimo izvori su amonijaka i drugih zagađivača, koji pridonose porastu temperature, što pak dodatno ubrzava topljenje ledenjaka i poplave. To također pridonosi nepredvidivim klimatskim promjenama, oduzimajući poljoprivredi prijeko potrebnu predvidljivost."

Često govorite o globalnoj nejednakosti u odgovornosti i financiranju u vezi s klimatskim promjenama. Možete li pojasniti stav Pakistana?

"To je javna tajna: dvije zemlje [Kina i SAD] same proizvode 45 posto svjetskih emisija ugljika, a jedna od njih [SAD] čak se povukla iz međunarodnih sporazuma. Prvih 10 zemalja odgovorno je za više od 70 posto globalnog ugljičnog opterećenja. Ipak, nevjerojatno, 85 posto svjetskog zelenog financiranja za izgradnju otpornosti i infrastrukture za prilagodbu odlazi upravo tih 10 zemalja. Preostalih 180 i više država, poput naše, dobivaju samo 10 do 15 posto. To je šala. Kakvu otpornost ili prilagodbu možemo graditi s tako zanemarivim financiranjem?"

"Ja ovo ne smatram klimatskom krizom. Ja ovo smatram krizom pravde. Zemlje koje najviše troše i zagađuju okoliš ne ulažu u rješenja ondje gdje su patnje i ranjivosti najveće. Mi smo ti koji se suočavamo s nepredvidivim klimatskim promjenama, poplavama, poljoprivrednim razaranjima, iako je naš ugljični otisak po glavi stanovnika toliko malen da Pakistan na karti emisija jedva da i postoji.

Mi jesmo odgovorni za naše vlastito onečišćenje voda i zdravlje našeg stanovništva, ali tko je taj koji globalno troši okoliš? Tko ga guši dimom?

Ova neravnomjerna raspodjela zelenog financiranja nije manjak sredstava, već moralni jaz. Dok ne dođe do pravedne i razmjerne raspodjele sredstava za jačanje otpornosti, prilagodbe, pošumljavanje i različite projekte od mikro do makro razine, to je potpuna nepravda i bahatost."

Koja je onda strategija Pakistana za suočavanje s klimatskim promjenama vlastitim resursima?

"Naša su djeca naša odgovornost i zato ćemo se s tim izazovima suočiti, bez obzira hoćemo li dobiti dovoljno sredstava ili ne. Mi prihvaćamo svoju ranjivost, ne žalimo se samo na nju.

Polako ćemo se kretati prema prilagodbi jer malo toga možemo učiniti da smanjimo globalni porast temperature. Kakvu otpornost možemo izgraditi da zaustavimo uništavanje klime ili rast emisija? Ova rasprava o otpornosti, za zemlje poput naše, kada se govori o zaustavljanju klimatskih promjena i smanjenju globalnih temperatura, donekle je pogrešno postavljena. Ono što nam treba jest razumna pravda."

Spomenuli ste jaz u jeziku i prioritetima između razvijenih zemalja i zemalja poput Pakistana. Možete li to objasniti?

"Postoji temeljna razlika u našem razumijevanju i prioritetima. Za nas se problem vrti oko pristupa, priuštivosti i održivosti. Mi smo vrlo siromašan narod. Kada razmišljamo o energiji, naša je primarna briga osigurati pristup – pristup čistom zraku, pitkoj vodi i sanitaciji. A taj pristup mora biti priuštiv. Za nas su prioriteti pristup, priuštivost i održivost.

Oni [mnoge od najvećih zemalja zagađivača] ne govore istim jezikom kao mi. Oni zamišljaju siromaštvo izdaleka, možda na temelju knjiga. Izazivam ih da dođu ovamo i primijene svoje teorije na Pakistan. Kada njihove knjige ne vrijede, to jasno pokazuje da govore jezikom koji milijarde ljudi na svijetu tretira kao skitnice na periferiji, poput egzotične divljine", zaključio je pakistanski ministar.