Tariq Ali: Trumpu je nedostajala samo toga da upotpuni sliku cara Nerona

Galerija grotesknih likova koju je Donald Trump okupio – nedostajala je samo toga da bi se upotpunila slika rimskog cara Nerona – u Sharm el-Sheikhu, egipatskom ljetovalištu sinonimu za luksuz i despotizam, revno je slavila „mir na Bliskom istoku”, piše Ali za New Left Review.

Kakav „mir”? Ranije tog dana u Jeruzalemu, Neron je proglasio „pobjedu” dok se obraćao svojim razdraganima pomoćnicima i donatorima u Knesetu:

„Mi proizvodimo najbolje oružje na svijetu, i imamo ga mnogo. A mnogo smo ga i dali Izraelu, iskreno. Bibi bi me stalno zvao: ‘Možeš li mi nabaviti ovo oružje, ono oružje, ono drugo?’ Neka od njih nikad nisam ni čuo, Bibi, pa sam ih napravio! [smijeh] Ali smo ih dostavili, zar ne? A ona su najbolja. Najbolja. I dobro ste ih upotrijebili. Trebaju i ljudi koji znaju rukovati njima – a vi očito znate.”

„Kakav posao! Kakav posao ste obavili”, divio se Neron. „Zbog toga sam ponosan što sam najbolji prijatelj koji je Izrael ikada imao.”

Prije završnog fanfara, uslijedio je pozdrav Miriam Adelson, koja je sjedila u galeriji posjetitelja:

„Zar nije tako, Miriam?” prisjetio se Neron, piše Ali.

„Miriam i Sheldon dolazili su u Ovalni ured… mislim da su imali više posjeta Bijeloj kući nego itko drugi… Pogledajte je, sjedi tako nevino. Ima 60 milijardi u banci. 60 milijardi. [smijeh] Mislim da je rekla: ‘Ne, više!’ A obožava Izrael… Njezin muž bio je vrlo energičan čovjek, ali volio sam ga… vrlo me podržavao. Nazvao bi: ‘Mogu li doći da te vidim?’ Rekao bih: ‘Sheldon, ja sam predsjednik Sjedinjenih Država, to ne ide tako.’ Pa bi ipak došao… Oni su bili zaslužni za mnogo toga, uključujući i to što su me naveli da razmišljam o Golanskoj visoravni.’”

Ovaj niz misli – i konci koji povezuju donacije Adelsonovih – naveo ga je da se zapita gdje su njezine prave lojalnosti: prema Americi ili Izraelu, dodaje Ali.

„Znam da ću joj ovime stvoriti probleme, ali jednom sam je zapravo pitao: ‘Dakle, Miriam, znam da voliš Izrael. Što voliš više – Sjedinjene Države ili Izrael?’ Odbila je odgovoriti. To znači da bi to mogao biti Izrael!”

Takvo pitanje, naravno, prema definiciji IHRA-e smatra se antisemitizmom; u njegovoj vlastitoj zemlji, američka sveučilišta bila su kažnjavana za mnogo manje. No, Neron je ponovno „naglas izgovorio ono što se inače šapće”: razotkrio je sramotnu ulogu novca izraelskog lobija u bezuvjetnoj podršci američkog političkog i kulturnog establišmenta uništenju Gaze, dodaje se u tekstu.

U međuvremenu, samo pedesetak milja dalje od te svečarske pompe u Knesetu, gotovo dva milijuna izgladnjelih i beskućnih Palestinaca tražilo je zaklon, hranu i vodu.

Što sada? Hamas je oslobodio 20 talaca, a Izrael 2.000 Palestinaca. Postignuto je djelomično zatišje – dobra vijest. No Izrael je jasno dao do znanja da kolonijalna okupacija nikada neće prestati, piše britanski povjesničar.

Prema procjenama, uz oko 100.000 mrtvih, Izrael je ostvario masovno teritorijalno proširenje: izraelska vojska (IDF) kontrolirala je više od 80 posto Gaze prije Neronova „mirovnog sporazuma”.

Nakon povlačenja na tzv. „žutu liniju”, prema podacima Al Jazeere, i dalje drže 58 posto Pojasa Gaze, uključujući većinu guvernata Rafah i Khan Younis, dijelove Gaze Cityja, te Beit Hanoun i Beit Lahiyu na sjeveru. Tisuće Palestinaca i dalje su zatočene bez suđenja u izraelskim logorima.

Dogovor je ostavio Pojas Gaze faktički podijeljenim, a većina palestinskog stanovništva sabijena je u šatorske enklave. Urbanistička struktura gotovo je potpuno uništena: 80 posto zgrada je oštećeno ili sravnjeno, 90 posto domova uništeno, a 80 posto poljoprivrednog zemljišta razoreno.

Gaza sada ima 17.000 siročadi, a UN procjenjuje da su posljednje dvije godine unazadile ljudski razvoj u Gazi za gotovo 70 godina.

Šest dana nakon potpisivanja primirja, izraelska vojska i dalje ubija i ranjava Palestince. Granični prijelazi, uključujući Rafah, ostali su pod izraelskom kontrolom. Vlada Benjamina Netanyahua već blokira humanitarnu pomoć, optužujući Palestince da „krše sporazum” jer ne uspijevaju pronaći tijela mrtvih izraelskih talaca pod ruševinama.

Unatoč svemu, Izrael nije ostvario sve ratne ciljeve. Hamas, daleko od uništenja, ubrzano regrutira nove članove, što je nedavno priznao i američki državni tajnik Antony Blinken. Iako je dio vodstva likvidiran, jedan dužnosnik Hamasa izjavio je da je izraelska ofenziva stvorila „nove generacije otpora”.

Postali su vješti u recikliranju neeksplodiranih američkih i izraelskih projektila u improvizirane eksplozivne naprave. Treća faza Trumpovog plana zahtijeva da Hamas položi oružje, no analitičar Peter Beinart objašnjava zašto je to gotovo nemoguće:

„Desetljećima je ta islamistička skupina napadala svog političkog rivala – Fatah i Palestinsku samoupravu – zbog odricanja od oružanog otpora dok je zemlja i dalje okupirana. Nema razloga da sada odustanu od tog principa, pogotovo bez ikakve naznake političkog rješenja.”

Rat između Izraela i Palestine, koji je započeo 1947., još uvijek nije završio. Njegovi vođe – od socijaldemokrata Ben Guriona i Golde Meir u pedesetima i šezdesetima do krajnje desničarske vlade Benjamina Netanyahua danas – nikada nisu skrivali svoj konačni cilj: Erec Izrael, „Veliki Izrael”.

Od 2023. taj je cilj otvoreno „završiti palestinsku priču zauvijek”. Ni to, unatoč potpori Bidena, Trumpa i većine europskih satelita (s Britanijom na čelu), još nije uspjelo.

Poruka koja se šalje svjetskim pokretima solidarnosti s Palestinom jasna je. Opći štrajk u Italiji za Gazu ponovno je probudio radikalnu politiku u toj zemlji. Ogromna većina Nijemaca, Francuza i Britanaca protivi se politikama svojih vlada. Trump i britanski premijer Keir Starmer uvode autoritarnije mjere kod kuće.

Zločini u Gazi probudili su cijelu generaciju. Arapski svijet i dalje šuti, iako mu se noćne more produbljuju, dok je Izrael postao glavni imperijalni posrednik u regiji.

Poruka je sljedeća: Ne pomirite se. Ne zaboravite. Ostanite bijesni. To je najmanje što možemo učiniti za palestinski narod pod izraelskom okupacijom.

Rat koji je počeo 1947. nastavio se 1956., 1967., 1973. i 2023. Ova posljednja faza nije kraj – ni po jednom mjerilu, zaključuje Ali.