Akademik Vlatko Silobrčić, koji je donedavno bio predsjednik Odbora za etiku u znanosti i visokom obrazovanju, koji je trebao odlučivati o prijavi za plagijat protiv ministra znanosti i obrazovanja Pave Barišića, u intervjuu za Novi list komentirao je stanje u hrvatskoj akademskoj zajednici.
Kako bi komentirali nedavnu reakciju Rektorskog zbora u kojoj između ostalog stoji da Odbor treba razriješiti, te da je izgubio moralnu vjerodostojnost?
“Rektorski zbog je izdao dva priopćenja u vezi sa svojom sjednicom u Mostaru. Prvo u nedjelju 4. prosinca i na to sam priopćenje reagirao jer je bilo napisano s potpunim manjkom mjere. Međutim, nakon što sam reagirao pojavilo se drugo priopćenje u kojem su izostali neki od dijelova na koje sam reagirao, tako da je moja reakcija završila “u ništa”. Kod tog drugog priopćenja najzanimljiviji je sastav ljudi koji su u to vrijeme bili na tom sastanku.”
Mislite na, primjerice, ministra Barišića?
“Tako je.”
Kako se nosite s napadima u medijima nakon vaših istupa?
“Kad je čovjek siguran u ono što radi, onda ga nikakvi napadi ne mogu pokolebati. Sad se očito sprema nova serija napada koja se odnosi na moju ulogu u Imunološkom zavodu u kojem sam bio direktor od 1992. do 1997. Sad su ljudi koji se trude da me u medijima diskreditiraju pronašli taj dio moje karijere, i sad će početi po tome kopati. Ja im samo poručujem, budu li kopali kako bi trebalo, imat će što iskopati.”
Tko se trudi da vas diskreditira?
“Dobio sam traženje da odgovorim na seriju pitanja, čini mi se od tjednika ili dnevnika 7dnevno. Pitanja su tako usmjerena da se čini kako oni definitivno misle da sam ja nešto skrivio, prije nego sam ja išta odgovorio.”
Da se vratimo na pitanje plagijata – da li je 43 predmeta koje je odbor zapremio tijekom dvije godine puno? Koliko je kršenje etičkih normi ukorijenjeno i u hrvatskoj znanstvenoj zajednici?
“Broj predmeta koje smo obradili je samo mali dio onoga što bi trebali obraditi, onoga što do nas nikad ni nije došlo. Broj plagijata, svih mogućih klijentelističkih radnji u akademskoj zajednici, prodavanja ispita ili diploma je zastrašujući. U usporedbi sa svijetom, mislim da smo po tome vrlo blizu samom vrhu. Pri tome je najveća razlika da »vani«, kad se tako nešto dogodi i otkrije, to završi sankacijama, a časopisi plagirane tekstove javno povuku i ispričaju se. Jer je svjetska znanstvena zajednica kojoj su ti tekstovi bili upućeni, ta koja je prevarena i njoj se treba ispričati. Kod nas ste imali slučajeva da se plagijator ispriča kolegi kojeg je plagirao kao da je to odnos između njih dvojice. To da se uredništvo časopisa ispričava cijeloj akademskoj zajednici, u Hrvatskoj se, koliko sam ja čitao, dogodilo samo dva puta. A plagijata i plagiranih članaka i knjiga je bilo, ja mislim, tisuću puta više.”
Tu se vraćamo na pitanje kriterija, između ostalih i onih koji se tiču uvjeta za napredovanje. Prema podacima projekta bioinfo.hr 2013. godine samo je 10 posto hrvatskih znanstvenika bilo međunarodno konkuretno u smislu objave u vrhunskim stranim časopisima.
VEZANE VIJESTI
“Tu zapravo igra važnu ulogu i mit da će hrvatski jezik tobože propasti ako se na njemu ne objavljuju znanstvena istraživanja. Ljudi koji to tvrde, izostavljaju glavni razlog za objavljivanje – da informirate akademsku zajednicu o vašem otkriću ili mišljenjima. Kako možete uopće pretpostaviti da ćete takvim jednim malim jezikom uspjeti doprijeti do svjetske zajednice, što je bit znanstvenih dostignuća? U Hrvatskoj vam se, međutim može dogoditi i da vas proglase anti-domoljubom ako tražite da se rezultati istraživanja objavljuju na engleskom jeziku. “
Kad su se prije nekoliko godina pokušali službeno povisiti kriteriji za napredovanja u hrvatskoj znanstvenoj zajednici, taj je prijedlog naišao na dosta otpora. Kako gledate na općenite kriterije koji danas postoje u hrvatskoj znanosti?
“Kriteriji su već desetljećima drastično niži od onih koji postoje u svijetu. To je i glavni problem hrvatske znanstvene zajendice. Kad biste imali hrabrosti napraviti stvarnu ocjenu napredovanja u Hrvatskoj ili kad biste uzeli dizertacije koje su tu objavljene i njih ocijenili po svjetskim kriterijima, vrlo malo bi od tih objavljenih dijela »preživjelo«. Imate mentore koji ne prenose znanje na doktorante, a često i vrlo malo s njima komuniciraju. Hrvatska znanstvena zajednica se ponaša po svojim kriterijima, pa se izmišljaju kojekakvi pravilnici u kojima se stavljaju kojekakve brojke o kojima oni koji ih stavljaju nemaju pojma i interpretiraju ih na svoj način. Pod prividom objektivnosti potom se donose odluke o stvarima koje se ne daju na taj način ocjenjivati. Ako “kod kuće” nemamo ljudi koji mogu rješiti ovaj problem, uvedimo ih izvana da nas pouče kako se to radi.”
Kako je po vama došlo do takvog stanja u hrvatskoj znanosti?
“Svjetski kriteriji se ne poštuju već jako dugo vremena i tijekom godina se u znanstvenoj zajednici povećavao broj ljudi koji u nju po stvarnim kriterijima ne bi trebali spadati. Na taj način dobijete ono što sam već nekoliko puta nazvao terorom nekompetentne većine. Kad to spojite s donošenjem zakona, propisa, kriterija onda će vam ta nekompetentna većina dizanjem ruku izboriti svoje kriterije koji su ispod svjetskih kriterija. To se kontinuirano već godinama odvija u hrvatskoj znanstvenoj zajednici.”
Želite reći da se iz te »većine« regrutiraju ljudi i za najvažnije funkcije u institucijama?
“Tako je.”
Kako gledate na aktualna događanja na Filozofskom fakultetu u Zagrebu?
“Filozofski fakultet je sasvim sigurno dio te iste priče. Toj priči, naime, treba dodati i samovolju pojedinaca koji svoju poziciju osnivaju na umreženosti s ljudima koje vrlo često sami biraju i postavljaju, zato što ostatak te lokalne zajednice ili nije dovoljno hrabar ili nije dovoljno brojan da ih u tome spriječi.”
Kako ukorijenjenost plagijata u znanstvenoj zajednici koja bi trebala predstavljati autoritet objektivnosti, može utjecati na snižavanje normi u društvu?
“Sve je dopustivo ako nema sankcija za nepodopštine. Dva su načina da se one spriječe, jedan je odgoj, odnosno obrazovanje, a drugi je sankcioniranje. Svaki plagijat je krađa. U svijetu ljudi zbog toga gube pozicije ili daju ostavke sami. Ne možete biti premijer ili ministar neke zemlje ako ste krali, vrlo jednostavno. To čak i ne bi trebalo propisivati.”
Dakle u Hrvatskoj su znanstvene institucije te koje propuštaju sankcionirati?
“Apsolutno. Imate i svježe primjerke gdje institucija reagira na način »dobro, to je plagijat, ali mi ćemo to popraviti tako da čovjek ponovno napiše ono što je plagirao«. Ima toga koliko hoćete”, kazao je Silobrčić za Novi list.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
