Pravobraniteljica pokrenula istragu oko smrti Kristine K.

Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić gostovala je u TNT-u izjavila da je, kao i u prijašnjim slučajevima femicida - ubojstva žene od strane bilske osobe - zatražila sve informacije koje su policija i Državno odvjetništvo znali o nasilju unutar tog odnosa.

Višnja Ljubičić komentirala je što pada broj kaznenih prijava za nasilje nad ženama, a raste broj ubojstava.

“Ima puno manje prijava, no znači li to da žrtve imaju loša iskustva s prijavama nasilja protiv bliskih osoba, sa samim sustavom prijavljivanja i sankcioniranja?”, pitala je. Izjavila je da se dosta kažnjivih djela prekršaja se preselilo iz zone prekršaja u kazneno područje. Upozorila je i da izvješće DORH-a ukazuje da imamo blag sustav kažnjavanja – i za prekršaje i za kaznena djela iz područja obiteljskog nasilja.

“Uvjetnih kazni je najviše, a zatim idu novčane kazne, a tek mali dio se sankcionira zatvorom”, naglašava ona. “Uočavamo da se često krše zaštitne mjere, primjerice zabrana približavanja, jer fokus treba staviti na počinitelja, a policija je u fokus stavila žrtvu. Kada žrtve u toku jednog dana primijeti da im se počinitelj usprkos zabrani približio više nego što je smio tri puta – policija očekuje da će zateći počinitelja u kršenju te mjere, a to je gotovo nemoguće”, navodi ona.

Upitana je tko je kriv u slučaju ubojstva 18-godišnje Kristine K., u čijem je slučaju zapažen i problem s kršenjem mjere zabrane približavanja.

“Teško nam je reći, jer svaki dan izlaze nove činjenice. Iznosi se jako puno podataka o privatnom životu žrtve. Bojim se da će se temeljem tih informacija doći do činjenice koje će postupke žrtve staviti u fokus, a ne ono što je slijedilo u tom postupku. Kad smo saznali za slučaj, što inače radimo u slučaju femicida, zatražili smo kompletno izvješće od policije i Državnog odvjetništva – jesu li postupali ranije ili imali informaciju od žrtve ili Centra za socijalnu skrb. Temeljem toga doznajemo je li se to moglo prevenirati. Taj postupak traje 30 do 60 dana, a nakon tog ćemo imati svoje mišljenje. Pravosuđu ne možemo izdati upozorenje ili preporuku, ali policiji možemo. Takve situacije nažalost analiziramo post festum. Institucije nisu zgrade, već ljudi i oni imaju uz prava i odgovornosti”, kazala je Ljubičić.

Komentirala je i izjavu Vlahe Orepića, koji je kazao da je ubojica mlade djevojke pušten iz pritvora zbog toga što dolazi iz ugledne obitelji. Pritom je kritizirao niz pravosudnih problema.

Upitana je je li to relativizacija. Ljubičić se složila da treba unaprijediti sustav, pogotovo sustav kažnjavanja – od prijave do zaštite žrtve i svjedoka.

“Svjedoci ne žele svjedočiti, jer se ne osjećaju sigurno. Građanke i građani ne vjeruju institucijama, postoji krajnje nepovjerenje. Najviše prigovaraju da ne dobivaju službene informacije. Prema Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji, prijave se podnose od žrtava, ali one su obeshrabrene, pretučene i dezinformirane. Zovu nas i kažu da je bio pokušaj ubojstva, a ona je majka troje djece i ne zna kada će se on vratiti iz pritvora. Kažu nam, ‘ako on dođe kući, ja ću se onesvijestiti'”, kazala je. Potrebno je promptno izvještavati žrtve o svakoj fazi postupka, naglasila je.

Kritizirala je i novčane kazne koje se izruču počiniteljima obiteljskog nasilja, a koje u konačnici utječu i na financijski položaj žrtve. Osim toga, smatra da neadekvatna zaštita od strane institucija žrtve nasilja gura u – neprijavljivanje.

“Događa se da žrtve nakon prijave nasilja budu ponovno pretučene i da im partner kaže da se mogu prijaviti sutkinji koja ga je progonila. One više nasilje ne prijavljuju. Na taj način se krug zatvara”; kazala je Ljubičić.

Od 2003. godine Hrvatska je jako puno napravilia na polju zakonodavstva i protokola. Oni mogu biti i bolji, smatra Ljubičić, ali ono što je najbitnije jest da u stručnim službama mora postojati razumijevanje u razlikovanju primarnog razlikovanja počinitelja i žrtve.

Državno odvjetništvo i sudovi kažu da nisu imali dovoljno informacija, pa nisu mogli drugačije reagirati u slučajevima obiteljskog nasilja, navodi. Sami procesi traju od tri do devet godina, dok procesuiranje silovanja prisiljava žrtve na 21 svjedočenje o tom traumatskom iskustvu, što je institucionalno nasilje prema žrtvama, smatra ona.

“Mi kao građani svjedoci nasilja to moramo prijavljivati. Začarani krug obiteljskog nasilja ostavlja duboke posljedice – djeca iz nasilnih obitelji transgeneracijski to prenose na svoje partnerske odnose, iznimno je visoka tolerancija nasilja među mladima. Dati šamar ili primiti šamar je normalan za 30 do 40 posto mladih, smatraju da je to normalan izraz ljubavi i ljubomore. Oni ulaze u veze, a svjedoče obiteljskom nasilju”, kazala je. Nužno je vratiti povjerenje u institucije, ali i postrožiti kazne.

Istanbulska konvencija, navodi ona, jasno kaže da kazna mora biti odvraćujuća za počinjenje novog ili istog kaznenog djela.