Politolog i Vukovarac Nikola Baketa gostovao je u posebnoj emisiji N1 televizije povodom Dana sjećanja na žrtvu Vukovara gdje se prisjetio svog djetinjstva tijekom Domovinskog rata i godina u progonstvu.

“Sjećanja su mješavina mojih sjećanja i priča koje su se kasnije pričale. To ljeto prije početka rata bili smo u Umagu pa smo se vratili u Vukovar, u mjesto Lovas koje je isto prošlo strašne stvari. Sjećam se stvari koje nisu baš najsretnije uspomene na djetinjstvo, morali smo nositi bijele vrpce oko ruke nakon pada sela. Kada nam je doletjela ručna bomba na dvorište na vratima su ostale rupe kroz koje smo gledali kako kuća preko puta gori…

Naš izlazak nije bio jednostavan, išli smo preko Šida za Sarajevo, pa u Split gdje je bio moj stric, pa u Zagreb gdje smo bili u hotelu Holiday. Nakon toga smo otišli u Kumrovec gdje smo bili sedam godina, završio sam tamo peti razred i onda se 1999. godine vraćamo u Vukovar”, ispričao je Baketa koji smatra da su različite generacije različito doživjele rat. 

“Mislim da su različita generacijska viđenja tog perioda. Mislim da je teže bilo mojim roditeljima, mi smo imali 5, 6 godina, bili smo svi skupa, igrali smo se. S roditeljima sam bio smješten u sobama veličine studentskih, a okruženje gdje se stalno priča o tim događanjima, o ubijenima i zatočenima, to su stvari koje su to obilježile. No, upoznao sam puno ljudi u Kumrovcu s kojima sam i sada dobar prijatelj”, rekao je Baketa koji je opisao i povratak u Vukovar.

“Mi smo se vratili ’99., kretao sam tada u šesti razred. Prve godine su bile čudne. Sjećam se da smo igrali nogomet u dnevnim sobama razrušenih kuća. Imao sam veliki strah od stajanja na travu zbog mina, postojali su ti neki strahovi. Nije bilo osvjetljenja, svuda su bile ruševine… Išao ssam u školu u Mitnicu i nisam imao kontakta s drugom stranom”, rekao je Baketa koji Vukovar danas vidi kao grad u kojem se treba raditi na boljem odnosu među ljudima.

“Mislim da je najmanje uloženo u ljude i odnose među njima. Ako ulažete u projekte i zgrade to je sve fasada. Mislim da međusobne odnose treba graditi, a fasade i zgrade bi došle s tim. Atmosfera na kojoj se ne radi tjera ljude van. Pitanje je stipendiranje studenata, bavim se obrazovanjem i znam da malo gradova ulaže u visoke stipendije, a time bi obvezali ljude da nastave raditi u tim gradovima. Treba ulagati ciljano u ono što je potrebno”, zaključio je Nikola Baketa.