Priča stomatologinje s diplomom iz Sarajeva

Ilustracija

N1 je prije nekoliko dana objavio odluku Ustavnog suda koji je utvrdio da je država povrijedila pravo na rad stomatologinji iz Dubrovnika jer joj nisu priznali diplomu s fakulteta u Sarajevu. Komora dentalne medicine, Ministarstvo zdravstva i sudovi pozivali su se na zakon koji se na nju nije odnosio.

U Dubrovniku smo pronašli ovu stomatologinju i zamolili ju da nam ispriča što je proživljavala posljednjih deset godina koliko se borila protiv sustava. Riječ je o Dubrovkinji Elmi Bijedić, koja je rođena u Sarajevu gdje je i završila studij dentalne medicine. No, zbog pogrešnih odluka nadležnih hrvatskih institucija nakon završenog staža nikada nije radila u struci.

Kako se sada osjećate kada je Ustavni sud donio presudu u vašu korist?

Bijedić: Kada su me nazvali iz odvjetničkog ureda i javili mi za odluku Ustavnog suda moji su osjećaji bili pomiješani. Osjećala sam i sreću i tugu i strah. Bila sam sretna što sam konačno dokazala ono za što sam se borila sve te godine. Već sam davno bila izgubila vjeru u naš pravosudni sustav i bila sam spremna, nakon gubitka prve upravne tužbe ići na Europski sud za ljudska prava. Mislila sam da samo tamo mogu naći pravdu.

Osjetila sam tugu jer sam godinama morala dokazivati nešto što je na kraju Ustavi sud potvrdio, a meni nitko nije vjerovao.

Strah osjećam jer postupak još uvijek nije gotov. Sve je vraćeno na početak, Komori dentalne medicine. I sada čekam njihov odgovor. Ali, ja njima više ništa ne vjerujem. Ono što su mi napravili, sve ove godine…

Kako je sve to krenulo?

Bijedić: Rođena sam u Sarajevu gdje sam završila Stomatološki fakultet. Hrvatska sam državljanka, a u Dubrovniku sam se udala. Meni je 2012. priznata diploma od strane Agencije za znanost i visoko obrazovanje koja je u to vrijeme bila jedino nadležno državno tijelo za priznavanje inozemnih kvalifikacija. U njihovom rješenju je stajalo da mi se inozemna visokoškolska kvalifikacija – doktor stomatologije – priznaje za potrebe zapošljavanja u Hrvatskoj.

Svoju diplomu i to rješenje priložila sam na natječaju HZZO-a za plaćeni pripravnički staž. Obavila sam ga u Dubrovniku. Čak sam dio financirala svojim novcem jer u Dubrovniku nije bilo svih grana stomatologije.

Što se dalje događalo?

Bijedić: Nakon staža sam prijavila polaganje stručnog ispita pri Ministarstvu zdravstva, no uputili su me na Komoru dentalne medicine da ponovno tražim priznavanje diplome. Objasnili su mi da je, dok sam ja stažirala, Hrvatska ušla u Europsku uniju i zakon se promijenio. Tada je počeo vrijediti Zakon o reguliranim profesijama, prema kojem Agencija više nije bila nadležna za priznavanje inozemnih diploma, već Komora dentalne medicine.

Zvala sam Komoru i pitala moram li ponovno tražiti priznavanje diplome. Oni su tvrdili da trebam. Mislila sam da je samo forma. Pa ja već dvije godine imam priznatu diplomu. Ipak, platila sam 11.050 kuna za priznavanje diplome. U listopadu 2014. poslali su mi zaključak prema kojem moram položiti 12 predmeta razlike i odraditi 500 sati praktičnog rada. Zapravo je ispalo da opet moram ići na fakultet.

Zanimljivo je da sam u ožujku 2015. dobila novi zaključak Komore prema kojem sam morala položiti devet ispita razlike, a praktični rad nisam mora obaviti.

Cijelo vrijeme sam im objašnjavala da se novi Zakon o reguliranim profesijama uopće ne odnosi na mene. Moja diploma već je bila priznata. Zvala sam ih i slala mailove, ali su me ignorirali – i Komora i Ministarstvo zdravlja.

Onda sam doznala da postoje dvije skupine nas koji smo imali diplome iz trećih zemalja. Jedna skupina nije imala položen stručni ispit pri Ministarstvu. U toj sam bila i ja. Drugoj skupini je Ministarstvo zdravlja dozvolilo da nakon ulaska Hrvatske u EU ipak izađe na stručni ispit. Na moje pitanje kako se isti Zakon može različito primijeniti pa nekom dozvoliti, a nekom ne izlazak na stručni ispit, nikad nisam dobila odgovor. Njima, pak, nakon polaganja stručnog ispita Komora nije dala licencu za rad.

Kasnije sam doznala da su nama smanjili broj predmeta koje bismo morali ponovno polagati, dok su njima ipak dali licence.

Kako to tumačite?

Bijedić: Tumačim to činjenicom da nismo bili svi jednaki pred zakonom. Ja sam bila diskriminirana. Nakon što sam saznala da su neki pušteni na stručni ispit, a imali su samo diplomu priznatu od strane Agencije, kao i ja, poslala sam novi zahtjev Ministarstvu. Pitala sam ih zašto je diploma nekih kolega priznata i priznatija iako su imali samo rješenje Agencije. Napisala sam im kako mi se čini da Zakon ne primjenjuju na sve nas isto te da su mi povrijedili pravo jednakosti pred zakonom kao i ustavno pravo na rad.

Upozorila sam ih i da mi na taj način zadiru i u obiteljska prava jer su mi narušili egzistenciju i pravo mene kao žene.

I na to sam dobila negativan odgovor. Opet su se pozvali na isti zakon. Samo su prepisali obrazloženje, a sada im je Ustavni sud rekao da to sve nije bilo primjenjivo na mene. Na kraju sam bila prisiljena uzeti odvjetnika jer sam vidjela da se kao mali čovjek ne mogu boriti s njima.

Najprije smo Ministarstvu uložili žalbu na rješenje Komore. Bila je već 2016. godina. Čekala sam odluku gotovo dvije godine. Zatim smo podnijeli tužbe i gubili spor po spor, ali Ustavni sud sada je sve vratio na početak.

U jednom trenutku obratili ste se Pučkoj pravobraniteljici i medijima. Je li to išta pomoglo?

Bijedić: Na moje medijske istupe Ministarstvo se nije htjelo ni oglasiti. Komora je uvjeravala da se odnose prema svima jednako i da ne krše ničije pravo na rad.

Pravobraniteljici su u odgovoru također, kao i meni, citirali zakone koje je Hrvatska uvela nakon ulaska u EU te joj poručili da mi nisu povrijedili pravo na rad.

Pravobraniteljica je još 2015. isticala da se na vaš slučaj ne može retroaktivno primjenjivati zakon, a to je sada rekao i Ustavni sud.

Bijedić: Upravo tako. Ali je nitko nije slušao. I ja sam to cijelo vrijeme govorila. Znate to prvo vrijeme nije mi bilo lako. Imala sam malu djecu, a stalno sam bila u kontaktu s Ministarstvom ne bi li im otvorila oči i ukazala im da nam uništavaju živote. Nitko nije imao sluha za nas.

Pokušala sam čak i preko političara, pa sam se obratila tadašnjem gradonačelniku Dubrovnika i njegovoj zamjenici, koja mi je kolegica po struci, a u to vrijeme bila je i saborska zastupnica. I oni su me ignorirali.

Obratila sam se i predstavniku bošnjačke nacionalne manjine koji nas je sve trebao zastupati u Saboru, ali (nas) me je i on ignorirao. Jedina osoba, tadašnja saborska zastupnica, gospođa Mirela Holy, poslala je zastupničko pitanje tadašnjem predsjedniku Vlade, i dobila isti negativni odgovor.

Ovo, dakle, definitivno nije bilo politički motivirano.

Bijedić: Ne, meni su tri različita ministra potpisivala odgovore. Ali očito je pravna služba ostajala ista i ne znam koliko je moj slučaj uopće dolazio do pojedinih ministara. Zato ne mogu reći da je to bilo nešto na političkoj osnovi, već samo da su mi se kršila sva moguća prava.

Svo vrijeme niste radili u struci, što je sigurno bilo teško.

Bijedić: Da, bilo mi je teško, ne samo emocionalno, bila sam jako povrijeđena, narušili su moj društveni status. Narušili su mi egzistenciju, uskratili su meni i mojoj obitelj 10 godina plaću doktora dentalne medicine. Cijelo vrijeme očekivala sam rješenje i neku empatiju, ali je ti ljudi nisu imali.

Neki vaši kolege su u međuvremenu otišli u druge europske zemlje koje su im priznale diplome. Zašto vi niste?

Bijedić: Da, neki su otišli u druge zemlje Europske unije, a Hrvatska se cijelo vrijeme vodi zakonima koje je preuzela nakon ulaska u EU. Oni su tamo prošli provjere jezika i jako brzo dobili dozvole za rad. Sada tamo žive normalne živote.

Ja nisam u to vrijeme mogla otići jer su mi djeca bila mala, iako mi je bilo strašno teško. Meni je ovime oduzeto deset godina mog profesionalnog života. Sada više ne planiram otići, naš život je u Dubrovniku, djeca su već velika.

Usporedbe radi moj stariji sin je te godine kretao u 1. razred osnovne škole, a sada kreće u 3. razred srednje škole. Mlađi se te godine rodio, a sada će u 5. razred. Hoću vam približiti koliko godina su mi uzeli, cijelo desetljeće. Kada sam sve predala odvjetniku pokušavala sam ne misliti na to i normalno živjeti iako me boljelo svaki puta kada bi netko spomenuo stomatologiju. Kada bih prošla pored doma zdravlja, gdje sam stažirala i gdje sam mogla raditi, užasno me boljelo.

Imate li nakon odluke Ustavnog suda više vjere da će vaš slučaj pozitivno rasplesti?

Bijedić: Ne znam, čekam što će odlučiti Komora, a onda i Ministarstvo zdravstva koje je nadgleda. Nadam se da će iznaći pozitivno rješenje za mene, iako su moji planovi koje sam imala prije deset godina uništeni.

Ne znam je li to bio nečiji nemar ili neznanje. Mislim da ili nisu znali pravilno tumačiti zakone ili su možda kasnije shvatili da su pogriješili, ali nisu htjeli priznati grešku koju su na početku napravili.

Najtragičnije je što nitko od njih za to neće odgovarati. Neće snositi odgovornost ni za što jer je u nas sustav takav. A uništili su moj život u profesionalnom smislu.

Hoćete li ipak tužiti državu zbog ovog što vam je učinjeno?

Bijedić: O tome ću donijeti odluku nakon okončanja postupka. Smatram da sam pretrpjela ogromnu štetu.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.