Nenad Bakić: Imamo takav vjetar u leđa, da je katastrofalno stanje u kojem nam je zemlja

Poduzetnik Nenad Bakić bio je gost u emisiji Pressing.

Vašom inicijativom pokrenuta je inicijativa za učenje robotike u školama…

Ja sam na svom primjeru, koristeći elekroničke stvari, shvatio procjep. Jaz između Hrvatske i zapada, čak i istoka, sad je sve dublji. Mentalno smo ostali u socijalizmu. Procjep je sve dublji, ali za pojedinca je sve lakši za preskočiti. Naše školstvo je duboko u 20 stoljeću, čak i u 19.

Što je konkretno Makers pokret?

Na mom blogu smo se oglasili i davali smo bilo kome tko je tražio od nas opremu za robotiku i automatiku.

Zašto je robotika najbolja?

STEM područje je zapravo akronim engleskih riječi Science, Technology, Engineering i Mathematics. Ljudi slabo razumiju da je STEM kompetencija duboko ušla u društvena zanimanja. Robotika odmah ima programiranje, dolaze jednostavni programski jezici koji imaju samo slaganje. Automatika stiže nakon toga. Hrvati ne vole neuspjeh, sramota je u Hrvatskoj čak i probati, jer što ako ne uspiješ, a probavanje i greške te vode naprijed. Robotika se uvijek tako radi da se uvijek probava, i uspjeh i neuspjeh. Djeca uče kroz igru. Kad se robot složi svojim rukama, dijete kad to složi, to je njegovo. Taj skup kompetencija koje donosi robotika nenadmašna je u razvoju STEM-a, zato smo mi počeli s tim. Robotike ima u hrvatskim školama, ali ona je ekskluzivna. Mi smo osnovali ligu i robotiku približili svima.

Koliko je to sve koštalo?

Dosta, ali ne bih o ciframa. Kupili smo 1200 robota, podijelili smo 1100, ali novac je tu najmanji problem. Krenuli smo s idejom od 200 robota, ali bilo je lavina prijava. Nije u redu da u Hrvatskoj dijete nema priliku baviti se robotikom, jer škola nema 100-200 eura za robota. U školstvu, koliko god se novca ubaci unutra, neće biti rezultata. Postoje inicijative u državnom školstvu i sustavima, ali mi smo napravili ono što se 10-20 godina nije moglo napraviti.

Zašto mislite da takve stvari u Hrvatskoj ne idu?

Općenito nam je zato takvo stanje u državi. Socijalističko naslijeđe, koja nas blokira. Ne radimo ništa, ali od turizma dobivamo poklonjeni BDP. Turizam je inače vro zahtjevna djelatnost, znamo da kod nas nema tog kapitala u turizmu, niti se radi previše, a svejedno zaradimo 20 posto BDP-a. Sustav koji na toliko strana curi, ne samo da ne izvršava, nego je zakrčen neefikasnostima, koje sprečavaju protok svega.

Koje su to glavne neefikasnosti koje koče rast BDP-a?

Neke stvari ne bih govorio, ne želim se zamjeriti. Ogromni porezi, neefikasno školstvo, a imamo odlične profesore. Neefikasni sustav onemogućava i zdravim snagama da se sustav razvija. Imali smo i krizu 6 godina, koju u Hrvatskoj nitko nije očekivao. Uz taj poklonjeni BDP, mi odemo u krizu praktički kao Grčka. Polovica Hrvatske nikad nije bila u krizi. Sve što je vezano uz javni sektor, i javni sektor sam nije osjetio krizu, atmosfera je bila lošija, ali nitko nije izgubio posao, dapače, zaposleno je 70 tisuća novih. Hrvatska koja je dominirala javnom i medijskom i političkom scenom. Štednja u bankama je nastavila rasti skoro istim tempom kao i dosad. Nedostatak volje za promjenom u onoj polovici Hrvatske, koju kriza nije zahvatila, onemogućio je promjenu suda. Kaže se da nikad ne treba propustiti dobru krizu, jer dobra kriza te natjera da budeš bolji. Kriza nije iskorištena za promjenu mentaliteta.

Kao zemlja nismo iskoristili krizu kao priliku?

Ili promjenu. Nekad se moraš sagnuti i promijeniti se. Pogledajmo kako se Europa oporavila nakon Drugog svjetskog rata. Pogledajmo Njemačku, koja je bila razorena, gdje je bila u sedamdesetim godinama. Razlika je ista kao mi od našeg rata, a nama je rat još uvijek izlika za ono što se događa danas.

Zašto ste otišli u poduzetništvo?

Imao sam 30 godina i bio na fakultetu koji je prilično dobar. Prirodoslovno-matematički fakultet, inženjerska matematika. To je konkurentan fakultet. Ja sam nekoliko godina ranije kupio prve dionice kad je počela privatizacija i zavolio sam dionice i osjetio da kopnim kao osoba zatovoren u sustavu koji se nije mijenjao. Osnovao sam svoju firmu i išao za intuicijom. Prvi pothvat mi je propao. Ljudi se mijenjaju, pokušavaju nove stvari. U svijetu puno fizičara i matematičara završavaju u drugim strukama. Samo 3 posto Hrvata se cjeloživotno obrazuje, dok u Danskoj to čini 30 posto ljudi. Bogatstvo svijeta je toliko nevjerojatno zanimljivo, da je šteta ne iskoristiti sve svoje vrline i karakter i na drugi način. Barijere prelaska su puno manje. Stvar akvizicije znanja je samo u glavi.

Jedan od vaših prvih i najuspješnijih pothvata je MojPosao, prvo online mjesto za traženje i ponudu poslova. Zašto baš to?

Mislili smo napraviti financijski portal, ali smo odlučili ovo napraviti za probu. Bili smo nevjerojatno uspješni u razvoju svega toga. Hrvatska je 2000. godine bila najzaostalija zemlja u online oglašavanju, za nekoliko godina postala je pa i najrazvijenija. Firma danas ima bolje poslovanje nego kad sam je tek prodao. Izrazito se razvila.

Kroz krizu je stabilno poslovanje?

On je zapao u minus, ali je toliko dobra firma da je sad ostvario rekordnu dobit.

Tad počinju vaša prva sukobljavanja s administracijom?

Tad je ministar rada i socijalne skrbi bio Davorko Vidović i iz nekoga me razloga simpatizirao. Nudio mi je visoka mjesta u administraciji, ja sam to odbijao. Rekao mi je da HZZ traži da se zabrani moj posao, jer ilegalno konkurira HZZ-u, a mi smo samo bolje radili njihov posao. Problem je bio što je HZZ zapao pod lupu. On je bio realan čovjek i rekao je da me podržava. ali nevjerojatno je da te politika mora podržavati u projektu koji je koristan.

Ostavili ste danas dvije tvrtke koje rade potragu za vrhunskim kadrovima. Imamo li u Hrvatskoj strukturu dobrih menadžera koji mogu voditi naše tvrtke?

Naravno da ima, ali Hrvatska je jako deficitarna menadžerima. Mi pomažemo dobrim tvrtkama. Nevjerojatno je kako ljevica funkcionira na lenjinističkim parolama, a to je sukob rada i kapitala, a svijet se radikalno promijenio, gdje kapitalac zarađuje, zarađuje i radnik. Gdje ima rada, ima i kapitala. Ima tvrtki koje idu naprijed, uvijek trebaju ljude. Mi smo odbili otpustiti ljude, ali smo zadržali kvalitetu. U teškom tržištu smo morali biti sve bolji, a konkurencija je propala pa smo iz krize izašli kao dominantan faktor. Ono na što sam najviše ponosan je da u tim firmama nemam ni ured ni stolac i zovu me samo kad me nešto trebaju. Dao sam menadžerima u firmi udjele i jako sam zadovoljan kako to funkcionira.

Tada ste krenuli u investiranje u financijsko tržište u Hrvatskoj. Došlo je do toga da ste drugi dioničar firme Đuro Đaković. Biste li savjetovali nekome tko dolazi na dioničko tržište da ulaže u tvrtke kojima je većinski vlasnik država?

Dionice donose dobit. Kratkoročno su stresne, kad se krivo gleda. Dugoročno gledano, to je bogatstvo svijeta. Ja volim ulaganja u dionice, vjerujem u svijet. Postoje dvije bitne stvari. Najveći državni fond na svijetu ulaže 2/3 svog novca u dionice širom svijeta, norveški naftni fond. Oni se ne kockaju, misija im je zaštititi i obogatiti svijet. Ljudi ulaganje u dionice gledaju kao kratkoročnu kocku, ali to treba gledati kao alokaciju investicijsku klasu koju ne gledaš svaki dan. Tržišta na svijetu se ne mogu pobijediti, uložiš pa razbacaš u indekse. Ima neefikasnih tržišta, a to su tržišta gdje možeš uočiti da cijena ne odgovara vrijednosti. To je bilo s Petrokemijom, gdje sam izgubio ogroman novac, zato što se politika ponijela iracionalno. Na neefikasnim tržištima je sve stvar cijene. Rizik se ne kontrolira tako da strepiš nad svakom od stvari, nego da se disperzira. Ljudi u Hrvatskoj misle da je najsigurnije imati nekretnine i osigurati ih u čvrstoj valuti.

Vi ste aktivistički investitor. Za vas su ljudi najčešće čuli. Jedna od najzanimljivijih priča je ona s Đurom Đakovićem.

uro je zanimljiv slučaj. Po poslovnom planu Đuro bi konačno trebao ostvariti dobit nakon 7 gladnih godina. Politika prvo je demonstrativno silovito dovela svog menadžera. Imenovali su ga na prošloj vladi, iako nisu trebali. Po uvjerenju nas investitora i radnika on je firmu vodio loše. Mi smo privatni investitori s radnicima nadglasali državu i smijenili državnog menadžera i doveli privatnog menadžera. U Đuri Đakoviću sad rastu radna mjesta.

Imamo i suprotan slučaj, Petrokemiju…

Uhljebnička borba za pozicije tamo stečene je uništila firmu. To je ogromna propuštena prilika. Ono što se najslabije razumije u ekonomiji, pogotovo u našem društvu, jest oportunitetni trošak. Tu se ne govori o tome što smo izgubili, nego što smo mogli imati.

Trenutno imamo još jednu situaciju koja bi mogla nedobro završiti. Primjer Podravke. Je li naša budućnost u privatizaciji ili zadržati u privatnom vlasništvu države?

Treba što manje uplitanja države u ekonomiju. U našoj su javnosti čudnovati stavovi koji dobivaju mainstream značenje. Ovo što ja govorim apsolutno je nekontroverzno u svijetu, a kod nas je predmet rasprava.

Imenujte jednu stvar, koju smatrate ključnom i koja je najbitnija za poslovni i životni uspjeh.

Nema jedne stvari. Mnoge su kompetencije, ali najvažnije je growth mindset, da uvijek želite naučiti nešto novo. Drugo je upornost, izdržljivost, dugoročni ciljevi. Naša nacija je mentalno na razini tinejdžera, voli imati nešto, ali ne želi rizik.

Kakav profil lidera treba Hrvatskoj na ključnim menadžerskim mjestima kako bi kompanije bile stvarno uspješne i konkurentne?

To je teško. Ima raznih ljudi koji rade na razne načine. Ako pogledamo svjetske lidere, imali su razne stilove. Svi su drugačiji.

Koliko vam je studij matematike pomogao u poslovnom uspjehu? Jesu li matematičari bolji ekonomisti od ekonomista?

Nažalost, pomogao mi je. Nažalost, zbog stanja ekonomije. Danas nema ničega bez STEM razmišljanja. Imamo takav vjetar u leđa da je katastrofalno stanje u kojem nam je zemlja.