Predvidio je veliku financijsku krizu 2008., a sad upozorava: Ono što dolazi, moglo bi biti gore

"Zapamtite što se događa. Nikada više nećete vidjeti ništa slično ovome", rekao im je, ali sada za New York Times priznaje da više tako siguran u te riječi pa dodaje:

"Možda će vidjeti i gore."

Vratili smo se u razdoblje rizika, obilježeno pritiscima kakvi su dovodili do velikih financijskih kriza. Ovoga puta rizici su raspršeni kroz industrije, tržišta i države: umjetna inteligencija, industrija privatnog kreditiranja vrijedna oko dva bilijuna dolara, burze, Tajvan i sada Iran. Ti se rizici analiziraju pojedinačno, članak po članak. Razumijemo ih izolirano. No oni su zapravo različite ulazne točke u istu temeljnu strukturu, složen i čvrsto povezan sustav u kojem je manje važno odakle stres dolazi, a više koliko se brzo može proširiti.

Ranjivost počinje zabrinjavati investitore

Pojavljuju se znakovi sistemskog pritiska.

Počnimo s privatnim kreditiranjem, koje već pokazuje zabrinjavajuće znakove. Tijekom posljednja dva desetljeća, povlačenje tradicionalnih banaka nakon financijske krize dovelo je do toga da se mnoge kompanije sve više oslanjaju na zaduživanje kod institucionalnih investitora. No tim se zajmovima rijetko trguje, što investitorima otežava procjenu njihove stvarne vrijednosti ili mogućnosti prodaje u slučaju pogoršanja uvjeta.

Situaciju dodatno komplicira činjenica da su mnogi zajmoprimci, na kojima počiva ova industrija, softverske i tehnološke kompanije, upravo one čije bi usluge umjetna inteligencija mogla zamijeniti.

Ta ranjivost počinje zabrinjavati investitore. Već uznemireni rastom kamatnih stopa koji povećava troškove zaduživanja, neki su počeli povlačiti novac iz fondova privatnog kreditiranja poznatih tvrtki poput Blue Owl, BlackRocka i Blackstonea. Dionice Blue Owla naglo su pale. Budući da tržište nema organiziranu burzu, a informacije su teško dostupne, povlačenje investitora može izazvati lančanu reakciju kakva je u prošlosti pretvarala financijske napetosti u punu krizu.

Istodobno, procvat umjetne inteligencije potiče izvanredna ulaganja u mali broj dominantnih tehnoloških kompanija, napuhujući njihove vrijednosti do te mjere da deset dionica sada čini više od trećine vrijednosti indeksa S&P 500. Takva razina koncentracije bez presedana je i opasna jer znači da se šok u jednoj kompaniji može preliti na cijelo tržište, umjesto da ga tržište apsorbira.

Ono što se čini kao odvojeni razvoj događaja, nova vrsta tržišta kreditiranja i tehnološke promjene s jedne strane, te burzovni optimizam s druge, zapravo je ista mreža novca i očekivanja, promatrana iz različitih kutova.

Naravno, privatno kreditiranje ne financira samo kompanije ranjive na umjetnu inteligenciju. Ono je i ključni izvor financiranja infrastrukture koja pokreće umjetnu inteligenciju, podatkovnih centara i poluvodiča. Tu infrastrukturu uglavnom grade kompanije poput Googlea i Microsofta koje dominiraju burzama. U tako povezanom sustavu, slabljenje privatnog kreditiranja opterećuje ulaganja u umjetnu inteligenciju tehnoloških divova, što zatim ugrožava burzovne portfelje, mirovine i štednju desetaka milijuna ljudi.

Pitanje Tajvana

Uz to, procvat umjetne inteligencije stvara nove pritiske na fizičku infrastrukturu o kojoj ovisi. Troši ogromne količine električne energije i ima golemu potražnju za naprednim poluvodičima, koji imaju i geopolitičku težinu.

Uzmimo Iran. Energetski šok uzrokovan sukobom koji povećava cijenu električne energije ili ograničava njezinu opskrbu izravno utječe na podatkovne centre i proizvodnju umjetne inteligencije, povećavajući troškove tehnološkim divovima, koji zatim te pritiske prenose na tržišta privatnog kreditiranja i burze.

Tu je i Tajvan. Ako bi Kina izvršila invaziju ili blokadu, američki pristup poluvodičima bio bi ozbiljno ograničen. To bi odmah usporilo razvoj umjetne inteligencije, oslabilo kompanije koje pokreću taj boom i izazvalo lančane posljedice.

Američki financijski sustav trenutačno ne zakazuje zato što pođe po zlu jedna stvar. Zakazuje jer se različiti šokovi šire kroz istu strukturu na načine koje je teško predvidjeti. Kada nešto pođe po zlu, širi se brže nego što se može zaustaviti.

Ključno je da donositelji odluka shvate kako privatno kreditiranje nije samo paralelni rizik uz procvat umjetne inteligencije. Podatkovni centri, čipovi i infrastruktura umjetne inteligencije u velikoj su mjeri financirani privatnim zajmovima. Investitori u te zajmove ne mogu lako prodati svoje pozicije. Ako dođe do potresa u sustavu i zatreba im likvidnost, učinit će ono što investitori uvijek čine kada ne mogu prodati ono što žele: prodat će ono što mogu. A ono što mogu lako prodati su velike, javno izlistane tehnološke dionice koje dominiraju indeksima.

Ovo nije prvi put da smo izgradili takav sustav. Kriza iz 2008. često se pamti kao priča o prekomjernom zaduživanju kućanstava i puknuću balona na tržištu nekretnina. No upravo taj balon nije bio razlog zašto je kriza postala toliko razorna. Ključni faktor bio je financijski sustav izgrađen oko tog tržišta. Složeni financijski instrumenti prikrili su rizike, povezali bilance diljem sustava i uklonili zaštitne mehanizme koji su nekoć ublažavali šokove. Kada je tržište nekretnina palo, ti su instrumenti gotovo povukli cijeli financijski sustav sa sobom.

Ovaj put opasnost nije u financijskom inženjeringu. Problem je u tome što se financijski sustav vezao uz ranjivosti fizičkog svijeta, elektroenergetske mreže, vodu, zemljište i opskrbne lance, stvarajući rizike koje tržišta nemaju alat za analizu. Naši modeli za procjenu rizika prate cijene, volatilnost i korelacije. Nemaju način za prepoznavanje kolapsa mreže, suše ili prekida opskrbnih lanaca. Kada se znakovi upozorenja pojave u tržišnim podacima, šteta će već biti učinjena.

Fizički rizici povezani s Iranom, Tajvanom i procvatom umjetne inteligencije zamjenjuju financijske rizike koji su prethodili krizi 2008. Financijski rizik pomiče cijene. Fizički rizik mijenja svijet, prenosi New York Times analizu Richarda Bookstabera.