Aristotelovih 11 savjeta kako živjeti sretno do kraja života

U Nikomahovoj etici Aristotel je predložio da su ljudi društvena, racionalna bića koja nastoje "dobro živjeti“. U tu svrhu razvio je etički sustav osmišljen da nam pomogne postići eudaimoniju, grčku riječ koja znači "dobro živjeti“.

Do eudaimonije se dolazi tako da živimo čestito i razvijamo svoje karakterne osobine sve dok više ne moramo razmišljati o svojim izborima prije nego što donesemo ispravnu odluku.

Takva će osoba biti sretna, ali ne na isti način kao hedonist. Težit će samousavršavanju i živjeti život punim plućima. Naime, takva osoba postaje inspiracija drugima, pa oni žele biti poput nje.

Što su vrline?

Aristotel vrline vidi kao karakterne osobine i sklonost djelovanju na određeni način. Stječemo ih praksom i oponašanjem "moralnih uzora“ sve dok ne uspijemo internalizirati vrlinu. Postajemo umjereni vježbanjem umjerenosti, hrabri vježbanjem hrabrosti itd. Na kraju, vrlina postaje navika.

Dalje objašnjava da je svaka vrlina "zlatna sredina“ između poroka viška i manjka. Uzmemo li za primjer umjerenost, porok manjka znači neuzdržanost, dok porok viška znači pretjerivanje. Aristotel obje krajnosti smatra poročnima. Čovjek će znati koliko može popiti, ali neće piti ni previše ni premalo.

Koje su Aristotelove vrline?

Vrline koje navodi u svojoj Nikomahovoj etici su:

• Hrabrost: sredina između kukavičluka i nepromišljenosti; hrabra osoba svjesna je opasnosti.
• Umjerenost: vrlina između pretjeranog uživanja i neosjetljivosti. Aristotel bi jednako kritizirao osobu koja nikada ne pije kao i onu koja pije previše.
• Liberalnost: vrlina darežljivosti, zlatna sredina između škrtosti i davanja više nego što si možete priuštiti.
• Veličanstvenost: vrlina raskošnog življenja, između škrtosti i vulgarnosti. Aristotel ne zagovara asketizam, ali upozorava i na pretjeranu raskoš.
• Velikodušnost: vrlina povezana s ponosom; sredina između podcjenjivanja sebe i umišljenosti. Podrazumijeva djelovanje u skladu s vlastitom vrijednošću i težnju veličini.
• Strpljenje: vrlina koja upravlja temperamentom. Strpljiva osoba ne smije se previše razljutiti, ali ni propustiti naljutiti se kada treba.
• Istinitost: vrlina poštenja, između sklonosti laganju i netaktičnosti ili hvalisavosti.
• Duhovitost: između gluposti i nepristojnosti; vrlina dobrog smisla za humor.
• Prijateljstvo: iako se možda ne čini kao moralna vrlina, Aristotel tvrdi da je ključno za dobro proživljen život. Nalazi se između neljubaznosti i pretjerane druželjubivosti.
• Stid: sredina između pretjerane sramežljivosti i bestidnosti. Osoba s pravom mjerom stida razumije kada je pogriješila, ali se ne boji riskirati.
• Pravda: vrlina poštenog odnosa prema drugima, između sebičnosti i nesebičnosti.

Aristotel etiku vidi više kao umjetnost nego kao znanost, a njegova objašnjenja namjerno nisu strogo određena. Moramo naučiti što je ispravan pristup u pojedinoj situaciji kao dio vlastitog moralnog razvoja.

Također ne tvrdi da se pravila ne smiju kršiti: to što je netko pošten ne znači da nikada ne može lagati ako je to potrebno. Time etika vrline postaje fleksibilnija od deontoloških etičkih sustava, ali i zahtjevnija za primjenu, jer sami moramo procijeniti kada je opravdano lagati, ljutiti se ili biti ponosan.