
Prošle nedjelje u Pekingu je drugu godinu zaredom održan E-Town polumaraton (Beijing E-Town Half-Marathon) sportsko-tehnološki događaj na kojemu je, usporedo s 12 tisuća ljudskih trkača, dionicu od 21 kilometra trčalo i tristotinjak humanoidinih robota.
Pitate li se zašto, moguće je da ćete tupo zuriti ispred sebe ne nalazeći zasad smislenog odgovora. Tehnološke kompanije poput Huaweija, čiji je robot zvan Munja (Lightning) pobijedio u robotskoj utrci otrčavši je brže i od ljudskih parnjaka u susjednoj stazi te usput srušivši i ljudski svjetski rekord, takav događaj koriste kako bi pokazali dosege u razvoju robota. Ti su roboti sve manje nezgrapna skalamerija, a sve vjernije konstruirane muskulature koja ne baš polako dostižu atletsku građu ljudi.
Roboti ne trče počasni krug
Nisu svi roboti u toj utrci bili uspješni. Neki su popadali putem, neki se međusobno sudarali, a dok su neki po robotskim standardima trčali graciozno, drugi su bili komično tromi. No svi koji su došli do cilja nisu se ni oznojili, kamoli 'dušu ispustili' poput ljudi, a niti nešto posebno slavili. Da je trebalo optrčati počasni krug, optrčali bi još dva, cijeli jedan maraton.
Tehnologija neslućenih razmjera i još neslućenijih namjera ušla je tako i u sport, kroz ciljnu ravninu, čak šest minuta i 54 sekunde brže od čovjeka kojemu je to najbrže uspjelo.
Sportski idoli od tekućih polimera
Ova bizarna epizoda iz Kine neće, naravno, bar još neko vrijeme ljubiteljima sporta oduzeti čari uživanja pred televizorom ili na tribinama. No valja biti spreman na dolazak vremena kada će nekog Guardiolu ili Dalića zamijeniti robot ili neki AI entitet s uprogramiranim svim napadačkim akcijama ikad odigranima te onima još neodigranima. Ili će, pak, ostarjeli Messi i Modrić kao treneri uigravati mlade robote-nogometaše iz upravo proizvedene serije vanserijskih (robo)nogometnih talenata značajno poboljšanih performansi.
U kognitivno zahtjevnijim vještinama poput šaha računala već ionako igraju protiv ljudi. Robotski bi boks bio, recimo, istinski spektakl za staromodne protivnike tehnološkog napretka koji bi uživali gledajući kako se ovi mlate i devastiraju se do elektroničkog otpada.
Za robotizaciju umjetničkog klizanja ili gimnastike, gdje se vrednuje tjelesna gipkost i elegancija pokreta kakve roboti ipak još nemaju, trebat će nešto više vremena ode li sport u tu krajnost. Gledajući oduševljenje publike na cilju Pekinškog E-Town polumaratona teško je ne zamisliti kako će djeca naše djece, ako ne već i sama naša djeca, obožavati sportske idole sazdane od tekućih polimera.
Kod nas još nema robota, ali ima kriminala(ca)
A dok se takvi distopijski oblaci nadvijaju nad sportske arene tehnološki naprednog svijeta, kod nas u Hrvatskoj sport je po starom obrascu i dalje kombinacija vrhunskog atletizma i prizemnog kriminala. U nas roboti još ne trče polumaratone i ne šutaju lopte u mreže, nego istražitelji i novinari raspliću zapetljane mreže korupcije u sportskim savezima.
Do toga vjerojatno ne bi došlo da nije pukla afera u Hrvatskom skijaškom savezu (HSS) u kojemu je nekoć prosječni skijaš i donedavni direktor alpskih reprezentacija Vedran Pavlek zamračio silan novac. Trideset milijuna eura navodno je izvučeno iz HSS-a. A pitanje svih pitanja u toj sumanutoj priči ne glasi 'Gdje se skriva Pavlek?' nego otkud uopće toliki novac u tom sportu kod nas?
I ne samo u skijanju. Kako su otkrivali novinari, prije svih Ivan Pandžić iz 24 sata, sličnih makinacija bilo je i u judo savezu, pa odbojkaškom, ronilačkom, šahovskom… Gdje god se dosad dublje zagrebalo, nešto se pronašlo.
Sve se vrti oko novca
Nenamjenski su trošeni novci. Umjesto ulaganja u mlade sportaše, spiskani su na tko zna čiji luksuz i snobovske prohtjeve. Preko fiktivnih računa uz izmišljene troškove i lažno prikazivana sponzorstva, novac je selio s računa sportskih saveza na privatne račune, često onih koji su tek protokolarno se vrzmali po sportskim savezima.
Afere u sportskim savezima izlile su se u javnost nanoseći ogromnu štetu prostodušnoj percepciji sporta kao "zdravog duha u zdravome tijelu" i zdravog natjecanja? Ovako, što drugo naglas zaključiti nego da se u ovdašnjem sportu, i vrhunskom i provincijskom, skoro sve vrti oko novca, bez obzira na to radi li se o bjelosvjetskim milijunima ili lokalnim tisućama. Tu ružnu sliku trebat će dugo popravljati.
Dok u velikom svijetu roboti pomalo ulaze u sport, kod nas na mala vrata iz njega izlazi veliki novac. I jedno i drugo govori da sport gubi smisao.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Pridruži se raspravi ili pročitaj komentare