Najbrži objekt koji je čovjek ikada izradio kreće se 700.000 km/h: Od Philadelphije do Washingtona stiže za sekundu

NASA's Parker Solar Probe — BILL INGALLS / AFP

Najbrži objekt koji je čovječanstvo ikada napravilo trenutno juri kroz vanjske slojeve Sunčeve atmosfere nevjerojatnom brzinom od oko 700.000 kilometara na sat. Riječ je o NASA-inoj letjelici Parker Solar Probe, maloj sondi veličine kompaktnog automobila koja se uspjela približiti Suncu više nego bilo koji drugi stroj koji je čovjek poslao u svemir.

Oglas

Tijekom prolaska 24. prosinca 2024. godine, letjelica se približila na svega 3,8 milijuna milja od Sunčeve površine, oborivši vlastiti rekord i po brzini i po udaljenosti. Istu putanju i gotovo identične performanse ponovila je i 22. ožujka 2025. godine tijekom još jednog bliskog susreta sa zvijezdom. NASA slikovito opisuje tu brzinu usporedbom da bi Parker put od Philadelphije do Washingtona prešao za otprilike jednu sekundu, piše Nova.rs.

Ipak, sama brzina nije ono što ovu misiju čini najfascinantnijom. Mnogo impresivnije je to što letjelica uspijeva preživjeti uvjete kroz koje prolazi. Na najbližim točkama prilaska izložena je temperaturama koje dosežu oko 1.370 stupnjeva Celzija. Kako bi opstala u takvom okruženju, Parker Solar Probe koristi poseban toplinski štit koji se smatra jednim od najsuvremenijih komada inženjeringa koje je čovjek ikada napravio.

Štit je iznenađujuće kompaktan za zadatak koji obavlja. Debeo je svega desetak centimetara, širok oko dva i pol metra i težak približno 70 kilograma. Njegovu unutrašnjost čini jezgra od ugljične pjene smještena između dvije ploče od ugljičnog kompozita, dok je vanjska strana obložena posebnom bijelom keramikom na bazi aluminija koja odbija golemu količinu Sunčeva zračenja.

Tijekom cijele misije štit je stalno okrenut prema Suncu, dok se svi ključni sustavi i znanstveni instrumenti nalaze u sjeni iza njega. Upravo tu dolazi do gotovo nevjerojatnog efekta. Vanjska strana štita, okrenuta prema Suncu, zagrijava se na više od 1.370 stupnjeva Celzija, dok unutarnja strana, udaljena svega nekoliko centimetara, ostaje na temperaturi bliskoj sobnoj. Drugim riječima, štit uspijeva stvoriti temperaturnu razliku veću od 2.400 stupnjeva na vrlo malom prostoru.

Zahvaljujući tome, instrumenti unutar letjelice rade u uvjetima koji više podsjećaju na klimatizirani ured nego na okruženje neposredno uz Sunce. Sve vrijeme sonda je izložena intenzivnom zračenju i česticama koje bi većinu svemirskih letjelica uništile za nekoliko sati.

Razvoj ovog štita trajao je gotovo dva desetljeća. Inženjeri su još krajem devedesetih počeli eksperimentirati s materijalima koji bi mogli izdržati ekstremne temperature i zračenje. Poseban izazov bio je osmisliti laganu ugljičnu strukturu, zaštitni bijeli premaz i metode spajanja slojeva koje se neće raspasti u uvjetima u kojima bi se većina materijala rastopila.

Testiranje je predstavljalo dodatni problem jer na Zemlji ne postoji postrojenje koje može potpuno vjerno simulirati uvjete blizu Sunca. Znanstvenici su zato morali ispitivati različite elemente odvojeno, u više laboratorija i pod različitim uvjetima, a zatim na temelju tih podataka procijeniti kako će se štit ponašati u stvarnoj misiji.

U praksi to znači da je Parker Solar Probe poslan u okruženje koje nikada nije moglo biti potpuno reproducirano na Zemlji. Uspjeh misije zato nije samo rezultat napredne tehnologije, nego i preciznih proračuna te povjerenja inženjera u modele koje su razvijali godinama.