"Preselila sam se u Nizozemsku i shvatila zašto su njihova djeca proglašena najsretnijom na svijetu"

Tanja Rasmussen, majka koja se iz Seattlea preselila u Nizozemsku, za magazin Stylist opisala je kako ju je promjena okruženja potpuno navela da preispita način na koji se u mnogim zapadnim zemljama gleda na odrastanje djece, uspjeh i obiteljski život. Prema njezinim riječima, najveći šok nisu bili obrazovni sustav ni infrastruktura, nego činjenica da su djeca u Nizozemskoj mnogo opuštenija, samostalnija i zadovoljnija.

Kako objašnjava, tamošnja kultura roditeljstva ne temelji se na stalnoj kontroli, pritisku i organiziranju svake minute dječjeg vremena. Umjesto toga, naglasak je stavljen na ravnotežu, slobodu i povjerenje. Djeca mnogo ranije dobivaju neovisnost, sama voze bicikle do škole, odlaze prijateljima bez pratnje roditelja i uče kako funkcionirati samostalno još od malih nogu.

Navodi da je upravo ta samostalnost jedna od ključnih razlika koje je primijetila čim se preselila. U mnogim drugim zemljama roditelji su često pod pritiskom da neprestano nadgledaju djecu, planiraju aktivnosti i budu maksimalno uključeni u svaki segment njihova života. U Nizozemskoj je pristup potpuno drukčiji. Tamo se vjeruje da dijete mora naučiti kako rješavati probleme, donositi odluke i razvijati sigurnost u sebe bez stalne prisutnosti odraslih.

Veliku ulogu ima i način na koji funkcioniraju obitelji. Rasmussen ističe da roditelji mnogo češće rade skraćeno radno vrijeme, osobito nakon što dobiju djecu. Zbog toga obitelji provode više vremena zajedno, zajednički obroci su svakodnevica, a tempo života općenito je sporiji i manje stresan.

Posebno ju je iznenadilo to što se u Nizozemskoj uspjeh djece ne mjeri isključivo ocjenama, talentima i postignućima. Škole su manje fokusirane na natjecanje i pritisak, a mnogo više na emocionalnu dobrobit i zdrav razvoj djece. Djeca imaju više vremena za igru, druženje i aktivnosti koje nisu usmjerene na rezultate.

Kaže da je u Americi često imala osjećaj da roditeljstvo funkcionira kao projekt koji se stalno mora unapređivati. Roditelji su pod pritiskom da djeci osiguraju što više aktivnosti, dodatnih sati i prilika kako ništa ne bi propustili. U Nizozemskoj je, međutim, stekla dojam da roditelji mnogo manje pokušavaju „optimizirati” djetinjstvo svoje djece.

Još jedna stvar koju smatra važnom jest odnos društva prema obitelji. U Nizozemskoj je, kako tvrdi, normalno da posao ne bude središte života. Vrijeme provedeno s obitelji ima veliku vrijednost, a roditelji ne osjećaju istu razinu krivnje ako karijeru ne stave ispred svega ostalog.

Također je primijetila da su djeca manje anksiozna i manje iscrpljena nego njihovi vršnjaci u mnogim drugim zemljama. Smatra da tome pridonosi upravo kombinacija slobode, stabilnosti i manjka stalnog pritiska da moraju uvijek biti najbolji.

Prema njezinim riječima, nizozemski model roditeljstva ne znači da su roditelji manje uključeni ili da su djeca prepuštena sama sebi. Naprotiv, odnos se temelji na povjerenju i osjećaju sigurnosti. Djeci se postavljaju granice, ali im se daje i prostor za razvoj samostalnosti i odgovornosti.