Postoji razlog zašto su kuće u Grčkoj obojene u bijelo i plavo

Milijuni turista svake godine odlaze na grčke otoke, očarani prizorom bijelih kuća s plavim vratima i prozorima, vjerujući da je to drevna tradicija koja datira stoljećima unatrag.

No, prepoznatljiv izgled Mikonosa, Santorinija i drugih cikladskih otoka zapravo je nastao epidemijom kolere, siromaštvom, improvizacijom i političkom diktaturom, piše N1 BiH.

Početak velike transformacije dogodio se 1938. godine, kada je Grčku pogodila epidemija kolere. Tadašnji diktator Ioannis Metaxas naredio je da svi građani moraju obojiti svoje kuće u bijelo. Nije se radilo o modi ili želji da sela izgledaju ljepše. U to vrijeme, vapno je bilo jedno od rijetkih široko dostupnih dezinficijensa.

Vlasti su vjerovale da će bojanje zidova pomoći u sprječavanju širenja bolesti na otocima i obalnim gradovima. Ono što je započelo kao zdravstvena mjera zauvijek je promijenilo izgled grčkih otoka.

Međutim, stanovnici Ciklada koristili su vapno i prije vladine naredbe. Na tim otocima gotovo da nije bilo drva za gradnju, pa su ljudi gradili svoje kuće od tamnog vulkanskog kamena. Problem je bio što je kamen ljeti apsorbirao ogromnu količinu topline, pretvarajući kuće u prave peći.

Stoga su otočani počeli miješati vapno, sol i vodu kako bi premazali vanjske zidove. Bijela površina reflektirala je sunčevu svjetlost i značajno hladila unutrašnjost doma. Tako je krečenje postalo prirodan i jeftin oblik klimatizacije mnogo prije pojave klima uređaja.

Kad je država 1938. uvela obvezno krečenje, praksa, koja je prije bila nužna, postala je standardna na gotovo svim otocima.

Iza plave boje ne stoji drevna simbolika, već praktičan razlog. Otočani su koristili prah zvan "lulaki", plavi pigment koji se nalazio u gotovo svakom kućanstvu. Ovaj prah se koristio za pranje i izbjeljivanje odjeće, a budući da je bio vrlo jeftin i lako dostupan, ljudi su ga počeli miješati s vapnom kako bi dobili trajnu plavu boju za vrata i prozore.

Mnogi ribari su dodatno popularizirali plavu boju bojajući njome svoje brodove, a ostatak boje koristili bi za svoje kuće.

Plava u početku nije bila jedini izbor. Na nekim otocima još uvijek možete vidjeti stare kuće s crvenim, zelenim ili smeđim vratima, što pokazuje da je današnji "zaštitni znak" Grčke nekada bio samo jedna od nekoliko opcija.

Pravi trenutak kada su bijela i plava postale praktički obavezne dogodio se za vrijeme vojne hunte koja je preuzela vlast u Grčkoj 1967. godine. Vojni režim je vjerovao da kombinacija ovih boja savršeno simbolizira grčki nacionalni identitet jer se slaže s bojama nacionalne zastave. Stoga je 1974. godine uveden zakon koji je praktički zahtijevao da kuće na Cikladima budu bijele s plavim detaljima.

Iako je zakon ublažen nakon pada diktature, izgled otoka već je bio potpuno promijenjen. A onda se pojavila nova sila koja je sačuvala ovaj stil – turizam. Fotografije bijelih kuća i plavih kupola postale su jedan od najprepoznatljivijih simbola Mediterana. Turisti su počeli masovno dolaziti upravo zbog tog izgleda, a otočani su shvatili da im održavanje "slikovite estetike" donosi ogromne prihode.

Tako su krečenje i jeftina plava boja, koje su nekada predstavljale siromaštvo i borbu protiv bolesti, postale globalni turistički brend.

Na Tinosu još uvijek postoje tradicionalne kuće s golubinjim tornjevima, na Naxosu stare kamene kule, dok Mikonos skriva brojne venecijanske građevine koje se razlikuju od standardne slike bijelih blokovskih kuća. Ako se odmaknete od najpoznatijih turističkih ulica, još uvijek možete pronaći dijelove izvornog tamnog kamena i tragove izgleda koji je postojao prije nego što su epidemija, diktatura i turizam zauvijek promijenili grčke otoke.