PopularnaFacebook stranica Humans of New York trenutno objavljuje priče izbjeglica, a za razliku od uobičajenih crtica iz života, ovog su se puta odlučili za priču jednog izbjeglice koju su ispričali u šest dijelova.

Priča izbjeglice Muhammada prikupila je preko milijun lajkova.

“Borbe su postajale sve žešće. Kad sam napustio Siriju imao sam samo 50 dolara. Sreo sam čovjeka na ulici koji me primio u svoj dom i nahranio me, ali toliko sam se sramio što živim u njegovom domu da sam 11 sati dnevno proveo tražeći posao. Na kraju sam pronašao posao u hotelu. Izrabljivali su me. Radio sam 12 sat na dan, sedam dana tjedno i imao sam mjesečnu plaću od samo 400 dolara. Nakon toga pronašao sam posao u novom hotelu. Radio sam 12 sati dnevno za 600 dolara i imao sam jedan slobodan dan. U slobodno sam vrijeme u školi predavao engleski. Radim 18 sati na dan, svaki dan i nisam potrošio ništa što sam zaradio. Nisam kupio čak ni majicu. Uštedio sam 13 tisuća eura kojima ću kupiti lažne papire da napustim zemlju. Znam čovjeka koji me može prebaciti u Europu za taj iznos. Putujem idući tjedan. Još ću jednom otići u Siriju da se oprostim od obitelji i onda sve ovo ostavljam iza sebe. Pokušat ću sve to zaboraviti i dovršiti školovanje”, rekao je Muhammad u kolovozu prošle godine.

“Kad sam stigao u Siriju spavao sam kod ujaka jer policija je svaki dana kucala na vrata mog oca. Otac mi je na kraju rekao: ‘Ako ostaneš duže, pronaći će te i ubiti’. Kontaktirao sam krijumčara i dokopao se Istanbula. Baš sam namjeravao krenuti za Europu kad me nazvala sestra i rekla mi da je policija pretukla mog oca i ako ne pošaljem 5000 eura za operaciju, mogao bi umrijeti. Bio je to moj novac za Europu, ali što sam mogao učiniti? Nisam imao izbora. Dva tjedna kasnije sestra me nazvala s još gorim vijestima. Mog brata je ubio ISIS dok je radio na naftnim poljima. Pronašli su našu adresu na njegovoj osobnoj iskaznici i njegovu glavu poslali na našu adresu s porukom: ‘Kurdi nisu muslimani’. Glavu je pronašla moja najmlađa sestra. To se dogodilo prije godinu dan. Otada nije izgovorila jednu riječ”, stoji u drugoj objavi.

“Dva tjedna nisam prestajao plakati. Ništa nije imalo smisla. Zašto se ove stvari događaju našoj obitelji? Učinili smo sve kako treba. Sve. Bili smo iskreni sa svima. Bili smo dobri prema susjedima. Nismo pravili velike greške. Bio sam pod velikim pritiskom. Otac je bio na intenzivnoj njezi i svaki dan sestra me zvala da mi kaže da se ISIS približava našem selu. Potpuno sam poludio. Onesvijestio sam se na ulici i probudio se u bolnici. Ostatak novca dao sam krijumčaru da pomogne sestrama da pobjegnu u Irak. Ostalo mi je 1000 eura i zapeo sam u Turskoj. Otac se oporavio od operacije i nazvao me da pita odakle mi novac za bolničke račune. Rekao sam da sam novac posudio od prijatelja. Pitao me jesam li uspio doći do Europe. Tada sam prvi put u životu lagao ocu. Nisam htio da se osjeća krivim i rekao mu da sam u Europi, da sam siguran i da nema razloga za brigu”, priča Muhammad.

“Nakon što sam slagao oca, sve što sam želio učiniti bilo je pretvoriti tu laž u istinu. Pronašao sam krijumčara i ispričao mu svoju priču. Pretvarao se da mu je stalo i da mi želi pomoći. Rekao mi je da me za 1000 eura može prebaciti do grčkog otoka. Rekao je: ‘Ja nisam poput drugih krijumčara. Ja se bojim Boga. I ja imam djecu. Ništa ti se loše neće dogoditi’. Vjerovao sam mu. Nazvao me jedne večeri i rekao mi da se nađemo u garaži. Smjestio me u stražnji dio kombija zajedno s još dvadesetak ljudi. Oko nas su bili spremnici benzina i nismo mogli disati. Ljudi su počeli vrištati i povraćati. Krijumčar je izvukao pištolj i zaprijetio nam da će nas ubiti ako ne ušutimo. Odveo nas je do plaže i dok je pripremao brod, njegov nas je partner držao na nišanu. Brod je bio plastičan i bio je samo tri metra dug. Kad smo ušli u brod, svi su počeli paničariti, a brod je počeo tonuti. Trinaestoro ljudi bilo je previše uplašeno. No, krijumčar nam je rekao da će zadržati novac ako promijenimo mišljenje. Sedmero nas krenulo je dalje. Krijumčar je rekao da će nas pratiti do otoka, ali nakon nekoliko stotina metara skočio je s broda i otplivao do obale. Rekao nam je da nastavimo ravno. Valovi su postajali sve veći i voda je počela ulaziti u čamac. Vladala je potpuna tama. Nismo mogli vidjeti ni kopno ni svjetlo, samo ocean. Nakon pola sata motor je prestao raditi. Znao sam da ćemo svi umrijeti. Bio sam toliko uplašen da su mi se misli u potpunosti zaustavile. Žene su počele plakati jer nijedna od njih nije znala plivati. Slagao sam da mogu plivati s trima osobama na leđima. Počela je padati kiša. Brod se počeo kružiti. Svi su bili toliko prestravljeni da nisu mogli govoriti. No, jedan je čovjek ipak pokušavao popraviti motor i nakon nekoliko minuta motor je proradio. Ne sjećam se kako smo stigli do obale. Ali sjećam se da sam poljubio svu zemlju na koju sam naišao. Sad mrzim more. Jako ga mrzim. Ne volim plivati. Ne volim gledati u more. Mrzim sve što ima veze s morem”, stoji u četvrtoj objavi.

“Otok na koji smo došli zove se Samotraka. Bili smo toliko zahvalni što smo tamo. Mislili smo da smo na sigurnom. Krenuli smo prema policijskoj stanici da se registriramo kao izbjeglice. Čak smo jednog prolaznika zamolili da nazove policiju. Drugim sam izbjeglicama rekao da ću govoriti umjesto njih jer znam engleski. Odjednom prema nama su brzo stigla dva policijska džipa. Ponašali su se kao da smo ubojice i počeli nas pretresati. Uperili su oružje u nas i urlali da podignemo ruke. Rekao sam im da smo pobjegli od rata i da nismo kriminalci. Rekli su nam da začepimo i zvali nas ‘malaka’. Nikada neću zaboraviti tu riječ, ‘malaka’. Tako su nas zvali. Bacili su nas u zatvr. Odjeća nam je bila mokra i nismo se prestajali tresti. Nismo mogli spavati. Još uvijek osjećam hladnoću u kostima. Tri dana nismo jeli ni pili. Rekao sam policiji da ne trebamo hranu, ali zamolio ih da nam daju vodu. Ponovno su mi rekli da začepim. Lice tog policajca pamtit ću do kraja života. Imao je razmak između zubiju pa je pljuckao na nas dok je govorio. Odlučio je tri dana gledati ljude kako pate i mole ga da im da vodu. Izvukli smo se kad su nas smjestili na brod i poslali nas u kamp na kopnu. Tamo smo ostali 12 dana prije nego smo krenuli na sjever. Hodali smo tri tjedna. Jeo sam samo lišće. Kao životinja. Pili smo iz prljavih rijeka. Noge su mi toliko otekle da sam morao skinuti cipele. Kad smo stigli do granice, albanski nas je policajac pitao jesmo li izbjeglice. Kad smo mu rekli da jesmo, obećao nam je da će nam pomoći. Rekao nam je da se sakrijemo u šumu i pričekamo da padne noć. Nisam vjerovao tom čovjeku, ali bio sam preumoran da pobjegnem. Kad se spustila noć, sve nas je utovario u svoj auto, odvezao nas svojoj kući i tamo smo ostali tjedan dana. Kupio nam je novu odjeću. Svaku noć nas je hranio. Govorio mi je da se ne sramim i da je i on sam proživio rat. Rekao je da smo mi njegova obitelj i da je to naša kuća”, stoji u pretposljednjoj objavi.

“Nakon mjesec dana stigao sam u Austriju. Prvog sam dana ušao u pekarnicu i upoznao čovjeka koji se zove Fritz Hummel. Rekao mi je da je prije 40 godina posjetio Siriju i da su ga tamo lijepo primili. Dao mi je odjeću, hranu, sve. Bio mi je kao otac. Odveo me u Rotary Club i predstavio me cijeloj grupi. Ispričao im je moju priču i pitao ih kako mi mogu pomoći. Pronašao sam crkvu i dali su mi smještaj. Odmah sam se posvetio učenju jezika. Učio sam njemački 17 sati na dan. Čitao dječje priče. Gledao televiziju. Pokušao sresti što više Austrijanaca. Nakon sedam mjeseci došlo je vrijeme za susret sa sucem koji će odlučiti o mom statusu. Tad sam već baratao jezikom pa sam suca zamolio da razgovor odradimo na njemačkom. Nije mogao vjerovati. Bio je oduševljen činjenicom da već znam jezik pa smo razgovarali samo deset minuta. Pokazao je na moju sirijsku osobnu iskaznicu i rekao: ‘Muhammade, ovo ti više nikad neće trebati. Sad si Austrijanac”.