Hoće li se Rusija samo nasmijati na ideju isporuke Tomahawka Ukrajini?

Predsjednik Donald Trump prodaje, a ne poklanja oružje Ukrajini, pojasnio je J.D. Vance, te će on donijeti konačnu odluku o tome koje bi sposobnosti Ukrajina mogla dobiti.

Ako Trumpova administracija računa da će sama ideja o opskrbi Ukrajine naprednijim, dalekometnijim projektilima poslužiti kao sredstvo pritiska na ruskog predsjednika Vladimira Putina, vara se. Ukrajina nema mogućnost lansirati rakete Tomahawk, a američke zalihe tog oružja i sustava za njihovo lansiranje premale su i previše vrijedne da bi se Pentagon složio da se s njima razdvoji, piše Jennifer Kavanagh za Responsible Statecraft.

Takve retoričke i nerealne vojne prijetnje kontraproduktivne su, odaju dojam očaja i stvaraju nepotrebne rizike eskalacije.

Ovo nije prvi put da je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski zatražio rakete Tomahawk. Sličan je zahtjev uputio i Bidenovoj administraciji ranije tijekom rata, ali je odbijen. Razlozi njegove ustrajne zainteresiranosti su očiti. S dometom od 2.500 kilometara — gotovo deset puta većim od američkih ATACMS projektila — Tomahawk bi mogao ugroziti strateške vojne i ključne infrastrukturne ciljeve diljem Rusije, daleko od ukrajinskih granica, uključujući Moskvu i šire.

To što predsjednik Trump sada taj zahtjev razmatra ozbiljno iznenađuje. Uostalom, njegova je administracija prije nekoliko mjeseci ponovno uvela ograničenja na korištenje američkih dalekometnih projektila koje je Ukrajina već dobila, dopuštajući njihovu upotrebu isključivo protiv ciljeva unutar područja Ukrajine pod ruskom okupacijom. Opskrba Ukrajine novim krstarećim raketama koje mogu dosegnuti još dublje u ruski teritorij bila bi u suprotnosti s tom politikom i s Trumpovim sve slabijim interesom da Ukrajini pruži dodatnu vojnu pomoć bilo koje vrste.

Naravno, predsjednik Trump često mijenja mišljenje. Ali čak i ako su ruska stalna eskalacija u Ukrajini i nedavni upadi u zračni prostor NATO-a promijenili njegov stav, malo je vjerojatno da Sjedinjene Države mogu ili žele opskrbiti Kijev raketama Tomahawk. Zapravo, umjesto da izvrši pritisak na ruskog predsjednika, razgovor o opskrbi Ukrajine Tomahawkom zvuči kao maštarija, posve odvojena od vojnih realnosti — i Putin to vrlo dobro zna.

Ukrajina ne može lansirati Tomahawk projektile

Rakete Tomahawk mogu se lansirati na tri načina: s razarača naoružanog vođenim projektilima; iz podmornica klasa Ohio, Virginia i Los Angeles; te iz novog kopnenog sustava Typhon, koji je razvila američka vojska. Ukrajina ne posjeduje nijednu od tih sposobnosti i ima gotovo nikakvu šansu da ih nabavi u skorije vrijeme.

Za početak, ukrajinska mornarica je mala i nema površinske borbene brodove, napadne podmornice ni osoblje osposobljeno za upravljanje njima. Budući da je američka brodogradnja i proizvodnja podmornica već pod velikim pritiskom, malo je vjerojatno da bi Washington razmotrio prodaju tih platformi Ukrajini.

Ukrajina možda ima ljudstvo potrebno za upravljanje novim kopnenim sustavom Typhon, ali jednako je malo vjerojatno da bi se Pentagon složio prodati Ukrajini taj novi hardver. Sjedinjene Države imaju samo dvije operativne baterije Typhona, a treća je u izradi. Dva su sustava namijenjena za upotrebu u Aziji, a jedan je rezerviran za moguću rasporedbu u Njemačkoj. Sjedinjene Države dosad nisu pristale prodati taj napredni sustav nijednom savezniku ili partneru — dijelom zbog oskudice, a dijelom zbog osjetljivosti tehnologije — i teško je zamisliti da će Ukrajina biti prva.

Kad bi se Sjedinjene Države ipak ponudile prodati Ukrajini Typhon sustav, on se ne bi dugo održao na bojištu. Baterija Typhona golema je i teško pokretna. Za prijevoz na veće udaljenosti potrebna je letjelica C-17, a iako je sustav mobilan na cestama, njegova veličina čini ga lako uočljivim satelitima ili čak izviđačkim dronovima. Drugim riječima, bio bi privlačna i ranjiva meta za ruske zračne udare.

Bez načina za lansiranje raketa, davanje ili prodaja Tomahawka Ukrajini bila bi besmislena. No postoje i drugi razlozi za sumnju da bi Sjedinjene Države uopće razmatrale takvu opciju. Prvo, same rakete su rijetke i njihova proizvodnja traje dvije godine. Ukupne američke zalihe procjenjuju se na manje od 4.000 raketa, a nakon što je nekoliko stotina već potrošeno u beskorisnoj kampanji protiv Hutista u Crvenom moru, Pentagon će nerado dijeliti to vrijedno streljivo, osobito u količinama potrebnim da Ukrajina postigne strateški učinak.

To vrijedi tim više jer raketa ima ključnu ulogu u svakoj pacifičkoj kampanji, a godišnje se proizvodi manje od 200 komada.

Drugo, Sjedinjene Države do sada su rakete prodavale samo bliskim saveznicima: Australiji, Velikoj Britaniji, Danskoj i Japanu. Čak ni Izraelu nije bilo dopušteno kupiti Tomahawk. Čini se malo vjerojatnim da bi SAD bio spreman podijeliti to oružje i osjetljivu tehnologiju s Ukrajincima, osobito uz rizik da bi raketa ili njezini ostaci mogli pasti u ruske ruke.

Potencijal za nuklearnu eskalaciju

Na kraju, postavlja se pitanje eskalacije, na koje Trump i njegov tim za nacionalnu sigurnost i dalje pomno obraćaju pozornost. Davanje Ukrajini sposobnosti da pogodi duboko unutar Rusije stvara golem rizik, osobito zato što bi uporaba tih raketa zahtijevala američku obavještajnu i ciljnu potporu. Ako Moskva povjeruje da postoji stvarna prijetnja režimskim ciljevima ili dijelovima njezine nuklearne infrastrukture, potencijal za nuklearnu eskalaciju mogao bi postati nepodnošljivo visok. Čak i dok je sve frustriraniji Putinom, Trump je jasno dao do znanja da ga ovakav ishod ili bilo koja američka akcija koja bi Putina dodatno udaljila od pregovaračkog stola nimalo ne zanima.

Kako se rat oteže, razumljivo je da Trump i njegov tim za nacionalnu sigurnost traže nove načine da prisile Putina na okončanje njegove kampanje na bojištu. No da bi prijetnje djelovale, moraju biti vjerodostojne, i politički i vojno. Prijedlog o slanju Tomahawka Ukrajini nije ni jedno ni drugo, i vjerojatnije je da će u Kremlju izazvati podsmijeh nego strah.

Na koncu, najbolji put za okončanje rata u Ukrajini i dalje ostaje udvostručavanje diplomatskih napora, čak i ako je proces pregovora spor, frustrirajući i ne donosi neposredne rezultate.