Može li Trumpova administracija zaustaviti tijek povijesti?

"Prije nekoliko godina radio sam s mladom ženom čija je američka majka bila dijete posrnulog mormona i Židovke, a čiji je otac bio musliman iz Maroka. Udana je za hinduističkog imigranta iz Indije. “Ti si budućnost”, rekao sam nakon što sam se prestao čuditi njezinu porijeklu", piše Thomas Dichter u tekstu o politici Donalda Trumpa prema imigraciji za The Dispatch.

"Sjedinjene Države dosljedno su se kretale prema sve većem međusobnom miješanju stanovništva: prema jednoj mjeri, bijelci su 1965. činili 84 posto stanovništva SAD-a; 2023. taj je udio iznosio 58,4 posto. Za nekoliko paranoičnih bijelih muškaraca koji viču: “Nećete nas zamijeniti”, vijesti su sumorne: već su zamijenjeni. Dugoročno gledano, taj se trend čini nezaustavljivim. Ali sada, osobito u SAD-u, čini se da je nastupila velika stanka", dodaje Dichter.

"Trumpova administracija, čini se, kreće putem otvorenog rata protiv imigracije. Nazivati Somalijce “smećem”, koristiti riječ “pijavice”, obustavljati imigracijske zahtjeve Afganistanaca, prijetiti oduzimanjem državljanstva onima koji su ga već stekli — sve to, uz prikrivene racije ICE-a, predstavlja mračniji zaokret od onoga što je na početku drugog Trumpova mandata predstavljano kao obećanje o “osiguranju granica”. Sada neprijateljstvo prema svoj imigraciji, legalnoj i ilegalnoj, prijeti postati službena politika; štoviše, State Department je nedavno na društvenim mrežama izjavio da “masovne migracije predstavljaju egzistencijalnu prijetnju zapadnoj civilizaciji”."

"Nejasno je je li oštra retorika vlade utjecala na percepciju prosječnog Amerikanca prema imigrantima. Ali čak i ako se još ništa nije promijenilo, ostaje pitanje: vjeruje li ova administracija da će velik dio američke javnosti pristati odreći se desetljećima dugo njegovanog ponosa na SAD kao “naciju imigranata” i prigrliti krajnje neprijateljstvo prema imigraciji? Hoće li imigracijska politika Trumpove administracije zaustaviti nastanak integriranijeg i raznolikijeg svijeta?

Kretanje ljudi počelo je kada su najraniji ljudi naučili hodati. Stotinama tisuća godina ljudi su migrirali. Prvi migranti bili su u potrazi za boljim izvorima hrane, a taj osnovni instinkt preživljavanja i danas motivira migracije, bilo da je okidač glad ili politika. Neke su migracije, poput atlantske trgovine robljem, bile prisilne; neke, poput kretanja hindusa i muslimana nakon podjele Indije 1947., bile su i dobrovoljne i prisilne. A neke, poput “velike migracije” crnih Amerikanaca s Juga na Sjever, otprilike od 1910. do 1970., bile su kombinacija potrage za gospodarskom prilikom i bijega od ugnjetavanja", dodaje antropolog.

"Kad se ljudi sele na nova mjesta, susreću druge ljude koji su tamo već bili. Kroz povijest to je često dovodilo do nasilja i sukoba, ali i do pozitivnih promjena. Izolacija rijetko potiče napredak; naprotiv, vodi stagnaciji, smanjujući potrebu za prilagodbom i inovacijom. Ukratko, ne bismo bili gdje smo danas bez migracija. Kako navodi nedavni esej Međunarodnog monetarnog fonda, migracija je, u određenom smislu, ljudska povijest:

Povijest migracija priča je o čovječanstvu i njegovu napretku. Priča je to o mirnoj suradnji i razmjeni, ali i o nasilju. Strašne su se stvari činile kako bi se ljudi prisilili na preseljenje protiv svoje volje. Ipak, unatoč patnji, migracija ostaje ključ uspjeha naše vrste… Ljudi u pokretu sa sobom su nosili tragove starih zemalja i prošlih života. Kako su se udaljavali od svojih domova, susretali su ranije doseljenike koji su razvili druge navike, tehnologije i gospodarske aktivnosti. Razmjenjivali su dobra i dijelili ideje, poput oprašivača ljudskog napretka."

"Danas se migracije odvijaju brzinom, načinima i u brojkama kakvi dosad nisu viđeni. Prošle je godine više od 300 milijuna ljudi demografski klasificirano kao migranti — porast od 10,5 posto u odnosu na razdoblje 2020.–2024. Migriraju legalno i ilegalno, dobrovoljno i prisilno, brodom, pješice i zrakoplovom. Sat vremena proveden u bilo kojoj velikoj svjetskoj zračnoj luci otkriva kaleidoskop rasa, nacionalnosti, odjevnih stilova i jezika u međusobnom premještanju.

Gotovo svatko u SAD-u danas poznaje nekoga, zaposlio je nekoga, ili radi s nekim tko je imigrant — ili ima nekoga u obitelji tko je imigrant ili je to bio. Nekoliko prilično istaknutih primjera: majka predsjednika Donalda Trumpa te njegova prva i treća supruga; roditelji državnog tajnika Marca Rubija; roditelji direktora FBI-ja Kasha Patela; otac ministrice rada Lori Chavez-DeRemer; roditelji ravnatelja Centara za Medicare i Medicaid Services Mehmeta Oza; te novoizabrani gradonačelnik New Yorka Zohran Mamdani", piše Dichter.

"A svakodnevno, “domorodni” Amerikanci vide da su u mnogim velikim gradovima većina onih koji krpaju rupe na cestama, rade građevinske poslove, uređuju okoliš, kose travnjake i farbaju kuće — imigranti. Pogled na njihov rad u 7 ujutro, na kiši i hladnoći, pokazuje da su marljivi; a većina onih koji žele doći ovamo, bilo da bježe od progona ili žele ostvariti san o ekonomskoj prilici ili obrazovanju, skloni su riziku i u određenom smislu hrabri. Nije lako napustiti dom. Kao što nisu svi u svijetu poduzetnici, ili talentirani pjevači i plesači, tako ni nije svatko “stvoren” za migraciju."

"Takva svakodnevna iskustva objašnjavaju zašto gotovo 80 posto Amerikanaca kaže da je imigracija “dobra stvar” za Ameriku, prema Pewu, i zašto, prema kolumnistu New York Timesa Davidu Brooksu, “dvije trećine njih želi etnički i rasno raznolikiju naciju od one koja postoji danas. Većina bijelih kršćana ima multikulturalnu predodžbu Amerike. Samo vrlo mali postotak vjeruje u teoriju ‘velike zamjene’. Samo 1,1 posto smatra da bi Amerika trebala biti etnički i rasno homogena.”

S obzirom na takve podatke, većina Amerikanaca vjerojatno ima dovoljno zdravog razuma da shvati kako statistička raspodjela kriminalaca i silovatelja među imigrantima nije bitno drukčija od raspodjele unutar “domicilnog” stanovništva. Doista, podaci o nedavnim akcijama ICE-a pokazuju vrlo mali postotak kriminalaca. A naravno, u svakom se sustavu nađu loše jabuke, kao u slučaju afganistanskog imigranta koji je navodno odgovoran za pucnjavu na pripadnike Nacionalne garde u Washingtonu 26. studenoga", dodaje se.

"I premda velik dio američkog stanovništva podržava stroži pristup imigraciji — što je potvrdila i izborna 2024. — u svojoj srži ta potpora obuhvaća razlikovanje ilegalne imigracije od razumnog, uređenog i učinkovitog sustava radne migracije (uključujući H1-B vize) i azila.

No sada je američka vlada odbacila sve te razlike. Imigracija, svaka, uvijek, sada je navodno prijetnja našem opstanku."

"Riječi poput “prijetnja” i “opstanak” u propagandi su uvijek namijenjene aktiviranju najprimitivnijih nagona u ljudskoj prirodi. One trebaju pobuditi strah, kao i niže porive zavisti i ljubomore. Iako je moguće da će tako otvoreno neprijateljstvo prema imigrantima izazvati protureakciju, postoji i vrlo stvarna opasnost da se nalazimo na klizavoj padini koja vodi prema događajima kakve je svijet već mnogo puta vidio (uključujući i internaciju Amerikanaca japanskog podrijetla tijekom Drugog svjetskog rata). Uostalom, kako je njemački sociolog Georg Simmel primijetio 1955., neprijateljstvo prema drugima može nastati “zapanjujućom lakoćom.”

Kako je Simmel rekao: “Za prosječnu je osobu obično mnogo lakše nadahnuti drugoga nepovjerenjem i sumnjom prema trećoj, ranije indiferentnoj osobi, nego povjerenjem i simpatijom.” Nadalje: “Ono što ojađenog i ljubomornog pojedinca najviše izjeda jest stanovita izmišljena osjećajna konstrukcija — ma koliko bila neopravdana ili čak besmislena — da mu je drugi, takoreći, nešto ukrao.”

Ali ti niži nagoni mogu procvasti samo kada postoje plodna tla na kojima mogu rasti. U sadašnjem kontekstu ekonomske nesigurnosti, polarizacije i prijetećih promjena koje donosi tehnologija, mnogi ljudi osjećaju gubitak kontrole, moći, pa čak i identiteta. Čini se kao da se temelji društva urušavaju. U takvim trenucima ljudi lako traže žrtvene jarce, a imigranti — osobito oni koji izgledaju, odijevaju se ili govore drukčije — postaju lake mete. Imigranta je lako vidjeti kao manje legitimnog od “nas”, kao pijavicu, nekoga tko dobiva nezasluženu korist, tko nam nešto oduzima."

"Uzvišena tvrdnja mnogih da “to nismo mi” mogla bi se, barem zasad, pokazati previše optimističnom. Ako američka javnost potvrdi Simmelov zakon da se ljudi mogu “zapanjujuće lako” okrenuti neprijateljstvu, onda je doista moguće da je ovo upravo ono što jesmo. Ali isto je tako moguće da će potpuna neodgovornost Trumpove administracije prema imigraciji posljednjih tjedana, poput preboljene visoke temperature, natjerati Amerikance da se urazume. Vrijeme će pokazati", zaključuje se.