Propali pokušaji puča u Rusiji obično su nagovještaj nestabilnosti i kolapsa, ali dovode i do još jače represije i centralizirane kontrole. Ruska povijest prepuna je izmjena autokracije i kaosa, simptoma jednog povijesnog stanja koji se međusobno hrane.
Rusi imaju i riječ za takve periode nestabilnosti: Smuta.
Čelnik Wagnera, Jevgenij Prigožin, postao je simbol novog ciklusa te povijesti koja se sada odvija u Rusiji. Iako je još uvijek nejasno kakve će biti posljedice njegove propale pobune i smrti, ove događaje može se interpretirati kao odjeke stoljetnog sustava moći koji sada ulazi u novu fazu, piše The Conversation.
Prigožinova pobuna imala je neke sličnosti s prethodnim propalim ustancima u ruskoj povijesti, od revolta 1895., preko marša Lavra Kornilova na Sankt Peterburg 1917. pa sve do pokušaja svrgavanja Mihaila Gorbačova s vlasti 1991. godine.
Ove usporedbe navode neke stručnjake na upozorenja o sve većoj političkoj nestabilnosti unutar Rusije, uz argument da Prigožin nije toliko zaprijetio Putinovoj vladavini koliko je razotkrio njene ključne slabosti. Drugi tvrde da su Prigožinova pobuna i smrt Putinu dale savršenu priliku da učvrsti svoj autoritet.
Bez obzira na to je li Prigožin zaista razotkrio Putinove slabosti, povijest nas uči da bi ono što će uslijediti moglo biti mnogo gore.
“Rusi jako dobro znaju,” upozorava ruski autor Mihail Šiškin, “da ne bi trebali priželjkivati smrt lošeg cara. Tko zna kakav će biti onaj sljedeći?”
Kako bismo shvatili tu maksimu, treba razumjeti rusku povijest i dinamiku moći koja ju je oduvijek prožimala. Na dan Prigožinove pobune, Putin se u obraćanju javnosti referirao na smutu. Prigožin, izjavio je Putin, pokušava “stvoriti unutarnji kaos” i “podijeliti i oslabiti zemlju, koja se trenutno suočava s divovskom vanjskom prijetnjom, dosad neviđenim pritiskom izvana.”
Nema Rusa koji nije shvatio zastrašujuće dvostruko značenje riječi “kaos” i egzistencijalnu prijetnju naciji koju ona izaziva. Spominjanjem smute, Putin je podsjetio Ruse na veliku opasnost koja vreba od prosvjeda, kao i na svoje ovlasti da ju uguši.
Prikupljanje teritorija
Izvori ovog povijesnog sindroma mogu se pronaći u davnom 16. stoljeću za vrijeme vladavine cara Ivana IV, poznatijeg pod nadimkom Ivan Grozni. On je transformirao Rusiju iz slabašno povezane skupine srednjovjekovnih državica i stvorio temelje modernog carstva.
Nakon što je preuzeo vlast u prvoj polovini stoljeća, Ivan je krenuo u brutalnu i krvavu kampanju konsolidiranja svog autoriteta nad ruskim teritorijima. To je još jedan ključni motiv ruske kulturne tradicije.
Nakon što je pod kontrolu stavio okolne teritorije, Ivan je krenuo u ekspanziju na istok. Pod izlikom “čuvanja pravoslavnih teritorija od muslimanskih i katoličkih neprijatelja,” Ivan je do temelja uništio svako mjesto u kojem je vidio potencijal za neovisnost. Tu leže korijeni ideje da Rusija mora dominirati svojom periferijom, koju ruski vođe opravdavaju obrambenim činom potrebnim za preživljavanje nacije.
U kasnijim godinama svog života, Ivan je postajao sve više izoliran i paranoičan. Kada je u maničnom napadu bijesa ubio svog najdražeg sina i jedinog prihvatljivog nasljednika, izazvao je krizu u nasljednoj liniji.
Boris Godunov
U 19. stoljeću, ruski pisac Aleksandar Puškin napisao je dramu o periodu političke intrige i nestabilnosti u Rusiji, naziva Boris Godunov.
U centru drame nalazila se figura samozvanjeca ili pretendenta. Samozvanjeci se u ruskoj povijesti pojavljuju u periodima nestabilnosti ili nesigurnosti o preživljavanju dinastije. Oni su izazivači za rusku krunu. Na mnogo načina, upravo Prigožin je bio moderna verzija ove poznate ruske figure.
Puškinova drama govori o ruskom plemiću Borisu Godunovu koji je došao na vlast krajem 16. stoljeća tijekom prvog perioda smute – krize nasljedstva koja je počela nakon smrti posljednjeg cara dinastije Rurika, Fjodora I.
Fjodor je umro bez djece, nakon čega je tron preuzeo njegov šogor Boris Godunov. Nakon niza nestabilnosti, pobuna i pretendenata, Puškinova drama završava smrću Godunova.
Smuta
Politička kriza koja je uslijedila nakon događaja koje opisuje Puškin duboko je urezana u rusku državnu svijest.
Vlast se promijenila nebrojeno puta, svaki put kao rezultat krvavog ustanka. Zemlja je tonula u građanski rat. Na vrhuncu ovog sloma centralne vlasti, dogodilo se nezamislivo: Poljski kralj Sigismund III. Vasa – katolik – okupirao je ruski tron.
To je napokon ujedinilo Ruse koji su u želji da obrane svoju pravoslavnu vjeru izbacili Poljake iz zemlje. Sljedeće godine, za cara je okrunjen Mihail Romanov. Smuta je završila osnivanjem nove autokratske dinastije koja će vladati i širiti Rusko carstvo narednih tri stotine godina.
Kolektivna trauma ovog iskustva izrodila je ideju da propitkivanje političke legitimnosti ruskih vođa stvara društvene nemire i izlaže zemlju stranoj okupaciji. U narednim stoljećima ta priča prerasla je u nacionalni mit koji se koristio za opravdavanje apsolutizma i osvetničkih pohoda svih ruskih vođa, od careva preko komunističkih čelnika do modernih političara.
Bogomdano pravo
Ruski carevi legitimitet su dobivali preko mita o bogomdanom pravu, što znači da je njihova moć i autoritet “čuvara svete Rusije” dolazila direktno od Boga, a ne od ruskog naroda, što ih je smještalo iznad političke odgovornosti.
Sovjetski vođe, iako naoko ateisti, ponašali su se slično. Generalni tajnici Komunističke partije pozivali su se na zakone povijesti kako bi Ruse i njihove sovjetske drugove odveli na istinski put do veličanstvene budućnosti. I to je sovjetske čelnike smještalo iznad političke odgovornosti.
Kada je Mihail Gorbačov došao na vlast 1985. godine, uveo je politike glasnosti (otvorenosti) i perestrojke (restrukturiranja), koje su po prvi put uvele pravu politiku u ruski sustav. Tim promjenama Rusi su dobili dotad nezamislive razine slobode. Po prvi put u povijesti imali su moć izabrati vlast koja je odgovorna narodu.
Ipak, nakon stoljeća paternalističkog odnosa, Rusi nisu imali nikakvog iskustva u demokraciji i građanskoj svijesti. Reforme Gorbačova dovele su do kolapsa Sovjetskog saveza. Iz ruševina SSSR-a pojavio se Boris Jeljcin koji je izgradio korumpirane temelje modernog političkog sustava Rusije.
U posljednje 23 godine koliko vlada Putin – čovjek kojeg je ruski pravoslavni patrijarh opisao kao “Božjeg predstavnika na Zemlji” – u rusku politiku vratila se skrušenost. Putin je svojom duhovnom misijom proglasio napore da “zaštiti” Rusiju od kaosa demokratskih i liberalnih sloboda. Religiju je upotrijebio i kao izliku za invaziju na Ukrajinu.
Korijeni ruske tišine
Kada je Putin preuzeo vlast od Jeljcina nakon smute 90-ih godina prošlog stoljeća, on nije bio tek novi proponent ruskog povijesnog sindroma, već i novi simptom. Obećao je povratiti red i stabilnost u zemlju nakon godina bezakonja i neefikasnosti. Sve što je zauzvrat tražio bilo je “jedinstvo”, što je u Rusiji sinonim za pasivnost i poslušnost.
Glavni razlog za Putinovu dugotrajnu popularnost kod kuće je činjenica da je on zaista uspio ponovno uspostaviti red. Činjenica da je taj red Ruse koštao ljudskih prava, sloboda – i života – bila je mala cijena.
Pasivnost Rusa često šokira Zapad, pogotovo po pitanju rata u Ukrajini koji se navodno vodi u njihovo ime. Ipak, piše Šiškin, “poslušnost je za Ruse stoljećima bila strategija preživljavanja.”
Puškin opisuje ruski narod kao “poslušan bilo čemu što se trenutno predlaže, gluh i slijep pred stvarnom istinom, zvijer koja se hrani bajkama.” U njegovoj drami, ruski narod prikazan je kao masa koja povjeruje jednom od lažnih pretendenata. Ubrzo počnu zahtijevati ne samo smrt Borisa Godunova, već i njegove supruge i malog sina.
U posljednjim recima Borisa Godunova, Puškin piše da su ljudi, suočeni s šokantnim posljedicama svojih postupaka, “zanijemili od užasa”.
Ta tišina najbolje se može shvatiti kao pasivna poslušnost. Ona predstavlja užas onoga što se događa u ime naroda, ali i njihovu predaju. Oni će tolerirati situaciju: Tišina je jednaka zabijanju glave u pijesak.
“Trajnost autokracije u Rusiji”, piše povjesničar Orlando Figes, “ne može se toliko objasniti snagom države koliko slabošću društva.” Ova dinamika je oblikovala, i nastavlja oblikovati, smjer ruske povijesti.
Legitimnost u Rusiji dolazi od održavanja reda i kontrole, ne od demokratske odgovornosti. Lice sustava može se mijenjati, no duboke strukture i forme ostaju iste.
“Princip ruske moći nije se nimalo promijenio u posljednjih pet stoljeća,” napisao je Vladimir Sorokin tri dana nakon početka ruske invazije na Ukrajinu. “To je glavna tragedija ove zemlje.”
Autokratska kultura samu sebe reproducira u sociopolitičkim strukturama moderne ruske države, no jednako tako i u mentalitetu ruskog naroda. Istina je da pravo ruskog vladara da bude “Car-otac” ruskog naroda može imati težinu samo ako je društvo infantilizirano i popustljivo.
Prigožinova pobuna samo će učvrstiti Putinove autokratske privilegije, ili privilegije njegovog nasljednika. Poznata politička filozofkinja i povjesničarka Hannah Arendt tvrdi da autoritarni režimi narodu nude mrkvu stabilnosti, no istovremeno izmišljaju i batinu nestabilnosti. Sustav se konstantno ponavlja. Kaos pruža temelje za autokratski nametnuto jedinstvo.
Ne znamo tko će s vremenom naslijediti Putina, no povijest daje naslutiti da sljedeći vođa Rusije neće biti liberal niti demokrat.
I tu se ponavlja stoljetno pitanje: hoće li ruski narod ostati šutjeti?
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Pridruži se raspravi ili pročitaj komentare