Zašto Putin, Trump i Xi ne mogu podijeliti svijet kao "velika trojka" 1945.

Jasno je da se Donaldu Trumpu, Xiju Yinpingu i Vladimiru Putinu, koji predvode države koje sebe smatraju „velikim silama”, sviđa zamisao novog svjetskog poretka koji bi se oblikovao oko njih.

Čini se da se američki predsjednik vidi kao član suvremenog trijumvirata s Putinom i Xijem, koji bi, poput svojih prethodnika iz 1945., mogao po vlastitom nahođenju odlučivati o sudbini drugih država, piše The Conversation.

Čini se da Trump samo prema toj dvojici čelnika pokazuje poštovanje i uvažavanje, za razliku od prezira koji iskazuje prema većini drugih predsjednika i premijera.

Američka Strategija nacionalne sigurnosti iz 2025. izričito navodi da zapadnu hemisferu treba smatrati područjem američke prevlasti, istodobno sugerirajući da bi Rusija i Kina mogle imati slične sfere utjecaja. Promjena vlasti u Venezueli koju su nametnule Sjedinjene Države, kao i američka potpora ideološki bliskim populističkim režimima u Latinskoj Americi, upućuju na to da Washington ozbiljno pristupa takvoj politici.

Jednako je jasna Putinova namjera da vojnom silom ponovno uspostavi rusku kontrolu nad Ukrajinom, kao i njegovo korištenje podmićivanja, prijetnji i subverzivnih aktivnosti kako bi Rusiju okružio prijateljskim režimima na području nekadašnje sovjetske sfere utjecaja.

Xi, pak, ne skriva namjeru da ponovno uspostavi kinesku kontrolu nad Tajvanom, a očito nastoji proširiti kineski utjecaj u Mjanmaru te šire u jugoistočnoj Aziji i Južnokineskom moru.

Europa kao prepreka novom svjetskom poretku

Čini se da sva trojica Europu, a posebno Europsku uniju, smatraju preprekom prihvaćanju njihove vizije svijeta.

Europska unija pokazuje kako države mogu ostvariti stabilnost i blagostanje dogovorom o dijeljenju suvereniteta i poštovanju zajedničkih pravila, pri čemu su ljudska prava i vladavina prava u središtu takvog sustava.

Čini se da su i SAD i Rusija odlučni oslabiti Europu poticanjem nezadovoljstva postojećim poretkom i pružanjem potpore populističkim strankama protivnima Europskoj uniji, za koje se nadaju da će potkopati njezino jedinstvo.

Naravno, imperijalizam podrazumijeva mnogo više od fizičke kontrole teritorija. U konačnici, riječ je o tome tko donosi ključne odluke o raspodjeli resursa, trgovini, sigurnosti i upravljanju državom.

Djelomično upravo zbog toga takozvani „liberalni” međunarodni poredak u godinama nakon Drugog svjetskog rata mnogim državama koje su tek nedavno stekle neovisnost nije djelovao osobito liberalno.

Mnoge su smatrale da se neokolonijalna kontrola nastavila dugo nakon formalne predaje vlasti, kroz nametnute gospodarske norme i modele upravljanja. Za njih imperijalizam nikada zapravo nije nestao, nego je samo poprimio nove oblike.

No svijet se od vrhunca imperijalizma u 19. stoljeću promijenio gotovo do neprepoznatljivosti.

Carstva su tisućljećima bila uobičajen oblik političke organizacije jer su predstavljala učinkovit način okupljanja ljudi različitih vjera, kultura, jezika i zemljopisnih područja pod jedinstvenom vlašću koja je nametala red.

Međutim, nisu mogla opstati pred usponom nacionalizma, utemeljenog na zajedničkoj kulturi, etničkoj pripadnosti, jeziku i centraliziranijoj državnoj vlasti.

Takav suparnički nacionalizam pokazao se trajno nestabilnim. Iako je krhka ravnoteža snaga neko vrijeme sprječavala velike sukobe, naposljetku je dovela do dvaju najrazornijih svjetskih ratova u ljudskoj povijesti, između 1914. i 1945. godine.

Do kraja Drugog svjetskog rata čovječanstvo je razvilo sposobnost vlastitog potpunog uništenja, a svjetski čelnici zaključili su da mora postojati bolji način rješavanja međusobnih nesuglasica.

Prema novom svjetskom poretku

Od 43 države članice 1946. godine, Ujedinjeni narodi narasli su na organizaciju sa 193 članice, od kojih su se mnoge morale izboriti za neovisnost koju su odlučne očuvati.

Poslijeratni multilateralni poredak pridonio je okončanju carstava i nastojao stvoriti svijet sigurniji za male države, u kojem se ljudima i teritorijima više ne bi moglo trgovati kao nekretninama u igri Monopoly.

Sami narodi, kako su nedavno pokazali stanovnici Grenlanda, odbijaju biti predmet takve trgovine. Iranci su, jednako kao i Ukrajinci, pokazali da su spremni boriti se za pravo na izbor vlastite vlasti, umjesto da im je nameću drugi.

Pritom tek treba vidjeti koliko će se dugo Delcy Rodríguez održati na položaju privremene predsjednice Venezuele, na koji je došla uz potporu Sjedinjenih Država. Istodobno su trgovina i tehnologija preobrazile odnose među ljudima i državama.

Globalizacija možda više nije popularna, ali i dalje je stvarnost. Opseg svjetske trgovine povećao se za približno 4500 posto od 1950. godine, što je pridonijelo znatnom rastu stanovništva i prihoda.

Politički čelnici, bili oni demokratski izabrani ili ne, ovise o nastavku tog blagostanja žele li ostati na vlasti. Tehnologija je imala jednako dubok utjecaj.

Internet je povezao ljude diljem svijeta, premda njime dominira nekoliko američkih kompanija, dok ga u pojedinim državama autoritarne vlasti strogo nadziru.

Razvoj novih i učinkovitih vojnih tehnologija, poput bespilotnih letjelica, također je preobrazio način vođenja ratova.

To danas vidimo u Iranu i Ukrajini.

U tim ratovima, kao i u Iraku, Afganistanu, Siriji i Gazi, bez obzira na neravnotežu snaga, „slabiji” su uspjeli nanijeti nepodnošljive gubitke „jačima”.

Sama sila više nije učinkovito sredstvo rješavanja sukoba. Umjesto toga, dovodi do beskonačnih ratova u kojima nijedna strana nije spremna priznati poraz. Ti ratovi također pokazuju da su saveznici jednako važni za uspjeh kao ljudstvo, novac i vojna oprema.

Trumpovo omalovažavanje tradicionalnih američkih saveznika nanijelo je veliku štetu američkoj moći i utjecaju u svijetu. Tko god postane predsjednik 2028. godine, teško će uspjeti popraviti tu štetu.

Mogu li male i srednje sile očuvati međunarodni poredak?

Hoće li se „srednje sile” okupiti kako bi očuvale međunarodni poredak utemeljen na pravilima, kao što se nada kanadski premijer Mark Carney?

U praksi je riječ o previše raznolikoj skupini država. Mnoge od njih, primjerice na Bliskom istoku, jednako će vjerojatno nastojati ostvariti vlastitu korist iz poretka koji se raspada kao i surađivati na izgradnji boljeg sustava koji bi ograničavao njihovu moć.

No među 193 države svijeta gotovo sve, osim nekolicine, pripadaju malim i srednje velikim državama, čiji je prevladavajući interes očuvanje globalnog poretka u kojem se i dalje poštuju određena pravila i prava drugih te omogućuje miran razvoj međunarodne trgovine.

Upravo male države, a ne srednje sile, imaju najveći interes za očuvanje međunarodnog poretka utemeljenog na pravilima.

Pitanje je tko ih može okupiti kako bi očuvale, pa čak i proširile slobode koje su stekle.

Upravo bi se na to trebali usredotočiti čelnici preostalih svjetskih demokracija.