Gost Novog dana u Motovunu bio je Nenad Puhovski, koji je na Motovun Film Festivalu dobio nagradu za životno djelo.
Kad dobijete takvu nagradu, je li to retrospektiva svega što ste dosad napravili?
Ja nisam star, nego sam rano počeo. Sigurno je to sjajna prilika da čovjek podvuče crtu u nekim stvarima. Ja sam nekim slučajem u filmu također išao podvlačiti crtu, da se vidi gdje sam bio i što se vidi.
VEZANE VIJESTI
Generacija ’68 je uvijek generacija koja se vraća. Što za vas ona znači?
Meni je bilo strašno zgodno gledati ovu projekciju u Motovunu. Pogotovo zato što je dvorana bila prepuna mladih ljudi. Nisam znao kako će reagirati, što znaju i na koji će način to primiti. Reakcije su bile sjajne. Na početku su gledali što i kako, a na kraju je išlo jako dobro. Čini mi se da ta neka emocionalnost i strast koja je tada vladala, da sam je uspio prenijeti. Ona je konstanta. Uvijek postoji strast za promjenom. Nada je u tome da mladi ljudi, boreći se protiv svojih roditelja, boreći se protiv sustava u kojem žive, pokušavaju mijenjati društvo. To smo vidjetli u Hrvatskoj, kad je 40.000 ljudi došlo na Trg bana Jelačića. To meni daje nadu da će Hrvatska, nakon što je postala samostalna država, postati i mjesto u kojem će biti lijepo i ugodno živjeti, u kojem će se događati stvari. Lijepe su reakcije na film. Ljudi moje generacije ili nešto mlađi su plakali i ja sam beskrajno zadovoljan kako je film prošao. To je ono što ovoj nagradi daje frazu koju često upotrebljavaju političari, a to je da se odmaknemo od prošlosti i okrenemo budućnosti. Vlastitu prošlost uvijek treba preispitivati.
Kako vi danas gledate činjenicu da je MFF otvoren filmom koji je snimljen mobitelom? Što to znači za klasičan film i klasične filmske autore?
Mi smo prije 12 godina otvorili ZagrebDox filmom koji je bio snimljen mobitelom, doduše, to je bila lošija kvaliteta i stariji mobitel. Poznati francuski pjesnik rekao je da činjenica što imaš nalivpero ne znači da si pjesnik. Ono što je opasno jest da se ne zna. Ukoliko čovjek ne istražuje i ne traži, ne uči na greškama. Bitno je da ljudi i dalje vole da im se pričaju priče. Mnogi pokusi, ako ostavimo na stranu gaming industriju, koja je svijet za sebe, taj sustav interaktivnog filma, sustav nelinearnog pripovijedanja priča, nešto je što nikako neće ugroziti taj primordijalni instinkt čovjeka da sjedi oko vatre i priča priču. Čini mi se da se tehnologije mijenjaju, da se forme mijenjaju, ali praiskonska potreba čovjeka, da mu netko ispriča dobru priču, bilo u literaturi, filmu, kazalištu, da participira kao gledatelj, nešto je što će dugo ostati. Ni na koji način se ne osjećam niti ugrožen, nego radostan i radoznao što to sve postoji. Internet je tu puno toga napravio.
Koliko je zabluda da umjetnost ili film mogu mijenjati svijet, društvo, poglede ili osjećaje ljudi?
Nas u Factumu se obično percipira da smo radili filmove koji su stavljali Republiku Hrvatsku pod upitnik. Ali mi smo napravili najbolji film o ’71. Povijest se treba preispitivati. Čini mi se da ipak imamo previše povjesničara na televiziji. Važno je da shvatimo da su to događaji koji utječu na ljudska bića, na zajednicu i da je važno da prihvatimo kroz što ti ljudi prolaze, bez obzira na kojoj strani bili. Ako to ne radimo, stvar će ostati na razini skandala.
Kako vidite proteklih šest mjeseci u hrvatskoj politici?
Ja moram reći da sam dosta star i dosta sam toga vidio. Ono što me zabrinulo jest da se ide 20 godina unatrag. I retorika, na simboličnoj razini, na kvazi znanstvenoj razini, na pokušaju obnavljanja nekih zacementiranih ideoloških podjela, služi isključivo u svrhu zadržavanja ili osvajanja vlasti.
Očekujete li da je nešto bitno u izborima koji nas očekuju?
Ne. Sve dok ne dođe jedna generacija koja će nešto pošteno napraviti. Zaista mislim da je potrebna smjena generacija, i fizički i mentalno. Taj crno-bijeli svijet nešto je što nas užasno opterećuje. On je već prisutan, sve stvari koje čitamo su ponavljanje, mislim da postoji neka šansa, ali da se na ovim izborima neće realizirati.
Čeka nas još jedan ZagrebDox. Koliko je završen?
Ja gledam godišnje između 1000 i 1500 filmova i već sam našao 10-15 filmova koji nas zanimanju. ZagrebDox je nešto što je pokazalo da je promjena moguća, ali i platforma dijaloga, a to je važno. Dokle god ljudi izlaze iz kina i pričaju o sadržaju filma, dotle ZagrebDox ima smisla.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
