Željko Marušić protiv poskupljenja cestarine

Ilustracija

Prometni stručnjak Željko Marušić apelira na odustajanje od poskupljenja cestarine, kako iz financijskih razloga, tako i sigurnosnih. U nastavku pročitajte njegov osvrt.

Bolje je vratiti se s pola krivog puta, nego nastaviti, kaže indijska poslovica. Još je bolje, ako je vremena i mogućnosti, odustati od njega prije nego se krene. Poskupljenje cestarina pred Uskršnje blagdane, koji su uvod i pokazatelj turističke sezone, zasigurno neće pomoći turističkoj bilanci. Pogotovo što nakon 5-postotnog poskupljenja 3. travnja slijedi dodatno 10-postotno (ukupno 15-postotno) 1. srpnja. Realno će odnemoći, usto i smanjiti ukupnu zaradu na državnoj razini, računajući gospodarske, turističke i ostale popratne efekte.

Odustajanje od već uvedenog poskupljenja, koje bi trebalo stupiti na snagu 3. travnja, postigli bi se snažni promidžbeni i marketinški efekti na svim nama važnim turističkim tržištima. A Vlada bi pokazala stručnost i odgovornost primjerenu situaciji. Uz dobru medijsku podršku postigao bi se veći efekt nego da, uz povećanje cestarina, uložimo 100 milijuna eura u dodatnu marketinšku i promidžbenu kampanju na tim tržištima. Efektom povratnog vala došli bismo čak u povoljniju situaciju nego prije, pogotovo što su, jačanjem kune, cijene ionako visokih cestarina svake godine blago rasle.

Nema računice!

Slovenska mjesečna vinjeta stoji 30 eura, a toliko će Slovence, naše najvažnije goste, otprilike stajati cestarina do dalmatinskih odredišta. U Mađarskoj je mjesečna vinjeta 9,6, u Slovačkoj 14, a u Češkoj 16 eura. Premda je u tim zemljama standard veći nego u Hrvatskoj, plaće su im niže, pa će mađarskim, češkim i slovačkim turistima poskupljenje cestarina biti neugodan financijski teret. Samo će od Zagreba do Splita, uz 15-postotno poskupljenje i povećanu vrijednost kune, koja dodatno jača ljeti, u oba smjera trebati izdvojiti 55 eura.

Nije se mudro uspoređivati s Italijom i Francuskom, pogotovo što će nakon poskupljenja njihove cestarine biti tek neznatno skuplje od naših. Uzevši u obzir da je dužina autoceste na najvažnijoj poveznici Zagreb – Split kompromisnom trasom 12 posto duža od optimalne, te da se svi dodatni kilometri jednako naplaćuju (!), nakon poskupljenja naše će autoceste, realno, biti skuplje od talijanskih i francuskih.

Ne treba puno pameti za shvatiti kako ćemo ovom mjerom sve što ‘dobijemo na mostu, izgubiti na ćupriji’. Nažalost višestruko. Izgubit ćemo mnoge Čehe, Slovake, Slovence… koji se još kolebaju oko destinacije za ovogodišnju sezonu. Velik će se dio ostalih zaputiti 45 km kraćom državnom cestom D1. Oni koji ipak izaberu papreno skupu autocestu, koliko više plate za nju, manje će potrošiti za ostalo. Gdje je tu naša računica?

Nema računice! Protuargument da će se, očekivano, povećati ukupna zarada na turizmu, ne drži vodu. Zaboravlja se da ćemo se i ove, kao proteklih godina, jako okoristiti nepovoljnom geopolitičkom i sigurnosnom situacijom u nizu velikih turističkih odredišta na Mediteranu. Novo stanje, posljedica američkih intervencija, prije ili poslije će se smiriti. Usto se sve može okrenuti preko noći. A povećanje naše turističke zarade bit će manje od mogućeg u trenutačnim okolnostima.

Selimo promet sa sigurnih autocesta na pretrpane državne

Što tek reći za 5-postotno poskupljenje cestarine izvan sezone, dok autoceste zjape prazne?! I ono malo građana i poduzetnika, koji sami plaćaju cestarine, prebacivat će se na besplatne državne ceste. Koliko će zbog ovakve nepromišljene i štetne odluke biti više prometno-tehnički potpuno nepotrebnih pretjecanja, bliskih susreta automobila i kamiona s biciklistima, mopedistima i pješacima?

Ima li sada ikakve nade da se naša, 60 posto veća razmjerna smrtnost na cestama, približi prosjeku Europske unije i koliko ćemo zbog toga izgubiti? Koliko košta dugoročno zbrinjavanje samo jedne invalidne osobe, stradale u prometno besmislenoj nesreći, na državnoj i županijskoj cesti, koja se vožnjom po autocesti mogla izbjeći?

Dobrodošle i pohvalne su najavljene racionalizacije i optimiziranje u cestovnom sektoru, ali ovime će se dosta toga kompromitirati. Argumenti kako su nas na ovakve mjere, u postupku pretvaranja nepovoljnih kratkoročnih kredita u povoljne dugoročne, prisilile europske financijske i monetarne institucije, pokazuje kako se nismo pripremili i dobro pregovarali.

Država ima niz mogućnosti, izravnih i neizravnih, pomoći stabiliziranju financijskog cestovnog sektora. A i veliku obvezu, jer je skrivila, negativnom kadrovskom selekcijom te generiranjem i neprocesuiranjem korupcije i kriminala, trećinu kreditnog iznosa koji je sada na leđima HAC-a.

Ne treba zanemariti ni da su ‘veliki igrači’ ucjenom ‘poskupite cestarine ili nema pretvaranja nepovoljnih kredita u povoljne’ štitili vlastite financijske interese u alternativnim turističkim odredištima, znajući da će ovime prigušiti očekivan porast našeg turizma i preliti dio turista sebi.

Zbog svega navedenog naša bi Vlada trebala ‘povući ručnu’ i objaviti da odustaje od već uvedenog poskupljenja cestarina te nizom kompenzacijskih mjera i izravne pomoći pokrenuti stabiliziranje financijskog stanja cestovnog sektora. To bi se moglo i trebalo ispregovarati s europskim financijskim moćnicima. Građani i turisti bili bi zahvalni.