Zrinka Bojanić, odvjetnica koja je zastupala Mimu Simić u slučaju protiv Željke Markić, gostovala je u N1 studiju uživo i komentirala govor mržnje u javnom prostoru.
Kako komentirate izjavu Ladislava Ilčića o utjecaju hormona na ponašanje žena?
Smatram da bi se mogao sankcionirati, on iznosi vrijednosne sudove, koje iznosi iz činjenica, za koje nemamo informaciju da je kvalificiran da on ocjenjuje kakvo je zdravstveno stanje žena u ciklusu. Van njegove domene je da o tome govori. Kad govorimo o govoru mržnje i kleveti, zanimljivo je što se on ovdje osvrnuo na žene, koje su specifične po tome što se, iako su brojčano više zastupljene u društvu, smatraju ranjivom skupinom društva.
Kako je kleveta regulirana u zakonu?
Zakonski je to regulirano na način da postoji govor mržnje koji je relativno jasno određen i predstavlja poticanje i pozivanje na mržnju spram određene društvene skupine, i to na osnovu rasne i vjerske pripadnosti, seksualne orijentacije, rodne opredijeljenosti i slično. Kleveta je širi pojam od pojma govora mržnje, i može biti usmjerena prema bilo kome, a odnosi se na iznošenje neistinite tvrdnje o nekome, a da osoba koja iznosi takvu tvrdnju zna da je ona neistinita.
Raste li broj tužbi za izgovorenu riječ i koliko postupci traju? Kome su sudovi više skloni?
Kad govorimo o govoru mržnje, važno je razgraničiti kolokvijalno od onoga što sud propisuje. Govor mržnje uvijek mora biti prema određenoj ranjivoj skupini. U kaznenom smislu to su presude za uvredu, klevetu i teško sramoćenje. U građanskopravnom se tu radi o naknadi štete. Broj tužbi raste, postoji takav trend, što je i logično, jer svakodnevno širimo javni prostor, širi se broj korisnika društvenih mreža i na taj način smo svi izloženi.
Kako sudovi tu reagiraju?
Sudovi često nemaju ni prilike reagirati, jer govor mržnje se progoni po službenoj dužnosti. Tu je na policiji i DORH-u da postupe po prijavi i samoinicijativno podnesu sudu takve predmete na odlučivanje. U tome je velika razlika između klevete i govora mržnje, kleveta se isključivo goni po privatnoj tužbi, a govor mržnje po službenoj dužnosti. Tu je i na organima vlasti da aktivnije i češće prate.
Koliko oni to mogu raditi?
Teško je reći, ali stvar je prioriteta. Trenutno je govor mržnje velika tema, ako to odredimo kao prioritet u odlučivanju, onda će se ljudima na to ukazati. Koliko će to biti tehnički izvedivo, ostaje da se vidi, ali trenutno to nije prioritet.
Zastupali ste Mimu Simić u tužbi protiv Željke Markić. O čemu se tu radilo?
To je bila kleveta. Radilo se o činjenicama koje smo smatrali da su neistinite i za koje smo smatrali da je gospođa Markić znala iznoseći ih da su neistinite. Iznijeli smo njezin intervju u jednom listu u kojem je to rekla i sud je dokazao da su tvrdnje bile neistinite i da je ona znala da su bile takve.
Kao država bacili smo se na regulaciju govora mržnje. Kako izbjeći opasnost od autocenzure?
Teško. To je jako tanka granica. U Njemačkoj je taj zakon u primjeni tek tri tjedna i vidi se da je više autocenzure, jer se ljudi boje zbog velikih kazni i ne želi se riskirati. To se može dogoditi kod nas, ako bismo prebrzo i prelako donijeli ovakav zakon. Kad bi se provodili mehanizmi koje već imamo, prostor interneta i javne mržnje bio bi puno uži.
Podignula se i velika prašina oko filma Ministarstvo ljubavi. Jesu li film i druge umjetničke forme također tome podložni? Kako to sankcionirati?
Mi smo jedno društvo koje voli misliti da postoji sloboda govora i umjetničkog izražavanja. Protupravnost je isključena kod uvrede i teškog sramoćenja, u tom smislu država se opredijelila da štiti umjetnički izričaj. Kod klevete nema izričitog zakonskog ograničenja u tom smislu. Treba vidjeti legitimitet udruge koja navodi ovakve stvari, koliko je tu zapravo udovica koje se osjećaju povrijeđene takvim filmom. To je film koji je 2 godine u opticaju, baš da je televizija taj medij koji bi ih posebno uvrijedio, ne vidim tu temelja, mislim da je više građanskopravna sfera za takvu naknadu štete, nego kaznena sfera.
