Tanja Belobrajdić poslala nam je zahtjev za objavu 'ispravka informacije sukladno članku 40. Zakona o medijima, te članku 21. i 22. Zakona o medijima'. Njezin dopis prenosimo u cijelosti:

‘Dana 24. studenog 2015 .g. na portalu N1 objavljen je tekst pod naslovom “Japanci u Lori ili funkcija šupka”, autora Borisa Dežulovića.

U istom se, između ostalih se spominju sljedeće netočne i neprovjerene pojave:

“…vukovarska spisateljica Tanja Belobrajdić, autorica nagrađenog romana o stradanjima Vukovaraca u Domovinskom ratu, i gospođa Duić, pripadnica 72. bojne Vojne policije koja je mučila zatvorenike u Lori – ista su osoba.”
„Za razliku od Ante, Srbin kojega vojničkim čizmama mlati stanovita gospođa Duić, pripadnica 72. bojne Vojne policije zaista postoji: to je svjedok 259/94-6, čiji je iskaz dio obimnog sudskog spisa u već famoznom slučaju Lora, ali i kaznene prijave koju je protiv supruge zapovjednika zloglasnog splitskog logora Dalmatinski komitet za ljudska prava podigao još prije šest godina.“

Da je prilično i sama aktivna u neljudskom zlostavljanju zatočenih.

Vratolomni književni postupak omogućava joj to što je u poziciji sveznajućeg pripovjedača bila formacijski, kao voditeljica službe dežurstva. Ona zna sve o tome, ona je vidjela bol i strah: gledala ih je u oči.

Nisam nikada kažnjavana, nisam sudjelovala niti u kakvim nezakonitostima, a ponajmanje u torturama kako se dalje navodi u spornom, tendecioznom, klevetničkom i uvredljivom članku, a koji je poziv na javni linč.

Gospodin Dežulović nije niti neuk, niti neupućen da ne zna kako je manipuliranje javnošću reći da je protiv mene PODIGNUTA kaznena prijava, a ne PODNEŠENA od strane osobe koja me sustavno godinama proganja, te čije izjave i podatke jednostrano iznosi kao vjerodostojne i istinite, a čiju prijavu DORH kao i prijavu bilo koje osobe ima obvezu razmotriti. Bavi se neistinitim tvrdnjama na koje sam se ja još prije nekoliko godina, očitovala tamo gdje treba, na relevantnom mjestu sa relevantnim činjenicama, te ih iznosi kao gotovu tvrdnju i presudu.
Slijedom toga izvršen je ogroman utjecaj na javnost, te sam zbog spomenutih članaka izložena sustavnom govoru mržnje i prijetnjama, posebno preko društvenih mreža, a kao posljedica neprofesionalnog, neodgovoranog, jednostranog i pristranog pisanja Borisa Dežulovića.
Naposljetku, baveći se mojim privatnim profilom na društvenoj mreži, Dežulović u svojoj maniri šalje “poruku” kako ja živim “mirnim” životom u Vukovaru, kao da bi trebalo biti drugačije, te ponovo klevetnički i tendeciozno lamentira o citatima koje pišem:
“… Vi, naravno, taj humor ne razumijete, za vas je onaj jeftin, prizeman i prvoloptaški, što se iščitava sa Facebooka nekadašnje mučiteljice iz zatvora u Lori, koja danas dijeli duhovite i mudre misli…”
U navođenju tih mudrih misli, preskočio je sljedeći citat:

“Dijalog je zastupljen manje nego što bi trebao biti. Točnije, smatram da se veoma malo poštuje ona latinska pravnička maksima, iako je to jedno od osnovnih novinarskih pravila: “Audiatur et altera pars”, odnosno neka se čuje i druga strana. Izgleda da je ona prilično zaboravljena, ako su je pojedini novinari ikada i znali. Bez ove maksime nema ni kvalitetnog novinarstva, kao ni bez dijaloga, bez kojeg se ne može zamisliti put do istine, kao ni sama istina. Zaista, začuđujuće je da novinari uopće ili više ne koriste spomenuta pravila, jer ona predstavljaju dva osnovna načina očuvanja i zaštite digniteta novinara. Nažalost, oni se opredjeljuju radije za “slobodno” razmišljanje i zaključivanje, artikulirano, nerijetko kroz vlastite komentare, optužbe pa i presude.” (Enver Demirović)
Sve navedeno u spornom članku je neistina i služi isključivo mijenjanju stvarnih povijesnih činjenica i ostvarivanju privatnih interesa. Neistinitim i neprovjerenim informacijama, ja osobno, moja služba u HV, kao i djelo koje sam napisala, predstavljeni su u izrazito negativnom svjetlu, pri tome mi ne dajući mogućnost za iznošenje moje strane priče.
Također služi za umanjenje vjerodostojnosti moje knjige – romana „CRNI KAPUT“, s tematikom Domovinskog rata, koji opisuje događanje u Vukovaru pred sam pad grada, a za koji sam dobila nagradu „Josip Ivan Kozarac“.’